Možeš i točka

  U mojoj ulici, već 30-ak godina, stoji srušena kuća. Uništena u ratu. Ostali su stršati samo nosivi zidovi. I trava, koja se probija kroz razbijenu ciglu. Sve oko nje se promijenilo. Kuće. Dvorišta. Ulice. Ljudi. Zgrade, Dječja igrališta. Samo je ona ostala tvrdoglavo, onako razrušena podsjećati prolaznike, na ono na što nitko ne želi misliti. U njezinu obraslom dvorištu, rat. Oko nje 2021. Ljudi u prolazu skreću pogled, a djeca uplašena iskrivljenim sjenkama i pričama odraslih, pretrčavaju na drugu stranu ulice. Jučer sam čula buku. Pogledala sam kroz prozor i ugledala bager kako ruši njeno pročelje. Došlo je vrijeme za nove početke. Neke nove zidove, nove dvorišne ograde iza kojih će se čuti smijeh. Iza kojih će se napokon, umjesto jezive tišine,  čuti život. Volim nekako misliti, tako mi je lakše, da se uvijek uruši nešto što je trulo. Nešto što je čvrsto, dobrih temelja traje. Nešto što se održava, u što se ulaže… traje. Možda sam sanjar. Možda romantičar.  Idealista. Ali volim o

  Slučaj pokušaja trovanja profesorice, u jednoj zadarskoj školi, ministar znanosti i obrazovanja, je komentirao riječima: “Želim vjerovati da su mislili da je to ludi štos, a ispalo je vrlo nezgodno!” U lokalnim medijima, psihologinja je “slučaj” , objasnila kako u “modernom” društvu djeca…: “Zapravo gube jedan kontakt s realnošću ne znajući što ta zabava i zezancija može prouzrokovati.  Mislim da se to tako i dogodilo – hajdemo se malo zezati, hajdemo joj to ubaciti da vidimo što će biti. A zapravo ne znaju da to može biti jako opasno.” Javnost prijeti. Ruga se. Opravdava(???). Poručuje da je profesorica “sama kriva”; j er se piće ne ostavlja bez nadzora, jer je “stroga”, jer nije osjetila miris i okus dezinficijensa… Kad imaš 17, ti si anarhist, revolucionar, mangup, buntovnik. Kad imaš 17, ti si cinik, nihilist, pobunjenik. Kad imaš 17, ti si uvijek u pravu. Ne dopuštaš da ti drugi “sole pamet”. Misliš da si odrastao, da sve znaš. ( A zapravo, tek onda, kad shvatiš da znaš jako mal

  Na sastanku sam. Uzmem gutljaj kave. Prije nje sam, u čašu s vodom, istresla Brufen effect. A nekoliko sati prije, još jedan. Sinoć nisam spavala. Ubijala me ta bol u prsima. Javlja se svako toliko, već nekih 20 godina. Treba izdržati noć. Naučila sam. Noć je najgora. Mijenjala sam položaje na kauču, u dnevnom boravku. Namještala jastuk ili dva. Pod leđa. Bokove. Prsa. Sjedila. Ležala. Grčila se. Ne pomaže. Popijem tabletu. Pa još jednu. Znam da ni one neće puno pomoći. Nikad u 20 g. nisu. Ali svejedno se uvijek nadam. Čudo je ljudska psiha. Izađem na balkon. Tu mogu plakati. Ne želim ih buditi. Ne želim pričati. Ne mogu. Sama sebi, sam sada previše. Sjedim sklupčana, na hladnim pločicama. Molim da bol prestane. Ne mogu više. Ponoć je odavno prošla. Predugo traje. Povraća mi se. Ne osjećam ruke. Trnu. Skupljam i otvaram šake. Ustanem. Hodam pogrbljeno. Gore –dolje, Mislim da će tako biti lakše. Nije! Sjednem na stepenice. Ne znam zašto, ali pomislim kako nikada nisam znala meditirati

by   MARINA VIDAKOVIĆ 0 Ne znam jesam li jedina, ali primijetila sam kako, spomenutu rječicu, po default-u, koriste osobe, koje su nešto, nekada gadno zasrale, a nikada se za to nisu ispričale ili pokajale.  Onog trena, kad se dotični, odluči praviti, kako se nikada ništa nije ni dogodilo, uz veselo; “Da sve zaboravimo I krenemo ispočetka?”  ili “Oboje smo jednako krivi!”, “ogorčeni” bi tome, trebao ushićeno nazdraviti, uz čašicu bijelog! Plemenito! Priznajem! Ne treba živjeti u prošlosti i dopustiti mržnji da te izjeda. Ali… Postoji znatna razlika između “ogorčenosti” i činjenice da ne dopuštaš nekome da radi budalu od tebe. Ako netko nije sagledao situaciju u prošlosti iz svih kuteva… Ako nije shvatio da je pogriješio… Ako mu zbog toga nije žao… Ako ničim ne pokazuje da će se truditi da situaciju ne ponovi… Zbog čega bi to onda ti, trebao prihvatiti “velikodušnu” ponudu za “zaboravom” i novim početcima?! Pa neka te i zove “ogorčenim”! Baš činjenica, da te tako naziva, u isto vrijeme