Možeš i točka

  Volim ljude, koji na blagajni puste ispred sebe, one s manje stvari, iako im se žuri. One, koji ubace u nižu brzinu,   kako bi propustili automobil   iz sporedne ulice. Volim, kad oni iza njih, ne trube, nego učine to isto. Volim ljude, koji glasno pozdrave, iako su imali težak i sjeban dan. Volim one, koji će ti uzeti vrećicu iz ruke i pomoći je odnijeti do ulaznih vrata, premda to od njih nisi tražio. Volim one, koji će podijeliti svoje znanje. Volim one, koji kažu: Neka, ja ću! Volim one, koji će ti reći da imaš ruža, na dvojci, gore desno. Volim one, koji ne zaboravljaju, tko je bio uz njih kad je trebalo. One, koji nemaju predrasude. Koji ne izvlače situacije iz konteksta, koji gledaju širu sliku. Volim one, koji kažu: Ne zanimaju me tračevi. Pa ti preporuče knjigu, koju pročitaš u jednom dahu. E   baš te posebno volim. Te, s kojima mogu pričati o knjigama, filmovima, glazbi... Volim one, s kojima nije neugodno šutjeti. Volim one, koji se svim srcem

Neke stvari i ljudi, ti jednostavno legnu na prvu. Nema tu previše razmišljanja, analiziranja i seciranja do iznemoglosti. A tako nekako, kako su legle, ostanu...  I shvatiš da ih voliš cijeli svoj život, niti trunku manje nego prvi dan. Kao da su upisani u genetskom kodu i ne daju se izbrisati. Postanu dio tebe. Za neke treba vremena. Možda nisu “na prvu”, ali te  dirnu. Oduševe. Euforičan si, što si se usudio. Probao. I više ih ne puštaš. Nekima, ni vrijeme nije od pomoći. Razočaraš se, vrištiš na sebe: Kojeg vraga mi je to trebalo??! Ali trebalo je! Jer se tako suočiš sa životom. Pogledaš mu u oči. Osjetiš kako ti srce radi. Kada poskoči, a kada je mirno. Što ti usporava, a što ubrzava dah. Što te opušta, što veseli, što ljuti, a što boli. Nema potrebe, samom sebi mazati oči. Uvjeravati se, da ćeš zavoljeti nešto, ako samo “probaš” dovoljan broj puta. Da će ti ”leći” Hesse, kada prestaneš čitati Kishona. Da ti, onaj netko, neće zabiti nož u leđa, ako samo shvati, tko t

  Napisala mi je: I kad moj život postane sranje, javiš se TI! Hvala! A onda je, još dodala: Ti meni djeluješ jako pa me sram pričati, sitnice koje me lome! Evo što sam joj odgovorila: Svi mi, imamo sitnice koje nas lome. Tebi djelujem jako, nekom nesigurno. Sve je stvar percepcije. I trenutka. Ali ako ti bilo kad, život opet postane sranje, pričaj mi o tome. Ne srami se! Ja ću slušati. Jer sranja lakše prođu, kad ih s nekim dijeliš. Kad se isplaču. Neću ti dijeliti prazne savjete. Tu sam da slušam. Da šutim. Da te čujem. Da ti kažem; bit će bolje, jer to je ono što trebaš čuti. I sama znaš da hoće, ali treba ti, da ti to i netko drugi kaže. Ako trebaš tišinu, šutjet ćemo skupa. Kad te prođe, a hoće...e to je važno; pogledaj koga imaš, svo vrijeme, uz sebe. I kad ti je život fantazija i kad se bez najave pretvori u sranje. Te ljude čuvaj. Uzmi one čaše, što ih držiš skrivene, za “specijalne goste”. Za “jednom”. Budi ti, taj “specijalni gost”. Neka sada, bude to “jedno

Listala sam danas stare albume. Smijala se urnebesno lošim frizurama i upitnim modnim ukusima. Pokušavala prebrojati države i gradove, u kojima sam bila. I shvatila, još jednom, koliko sam sretna. Ne zbog frizura, odjeće ili proputovanih mjesta (da, i zbog   toga), ali ljudi...   Lica na fotografijama, možda jesu starija, naboranija, ali su svi još uvijek uz mene. Ni trunku manje moji nego tada, 30, 20, 10 ili tek koju godinu prije. Znam! Nemaju svi tu sreću. Ili ne biraju dobro. Ili nisu bili birani... ne znam. Možda sam samo izvukla dobre karte, a možda smo se trudili skupa da potraje. Mnogi su tu. Na dohvat ruke. Zagrljaj daleko. Smiješak udaljeni. A oni od kojih me dijele kilometri, koji se u stotinama i tisućama.broje ... Nije ti blizak onaj tko ti je fizički blizu. Blizina se postiže bliskošću srca. Tamo je gdje nalaziš ohrabrenje, podršku, razumijevanje, ljubav   i mir. S onima je koji te nasmiju i koje nasmijavaš. Kilometri nemaju veze s tim! Pružit ću vam za to, upra