Možeš i točka

Život je lijep! Sreća je stvar izbora! Ljudi su dobri! Možeš sve što poželiš! Vjeruješ u to cijelim svojim bićem! Meditiraš, afirmiraš, manifestiraš, mijenjaš uvjerenja, zahvalan si, ili... Ideš u crkvu, sinagogu, dżamiju i zaista iz srca živiš ono što propovijedaš, ili... Ne radiš baš ništa od toga, a ipak dobar si, vrijedan, pouzdan... Vjeruješ iskreno u: dobro se dobrim vraća, kako siješ tako ćeš i żeti, kako zračiš tako privlačiš. Živiš život iz svojih snova. Drugima ne mora tako izgledati. Ali ti si sretan! I to je ono što je bitno. Tvoj život je dokaz da manifestacija, vjera ili dobra namjera zaista pale. Svih ćeš, bespogovorno, uvijek uvjeravati u to. Ali što ako ideš u crkvu, sinagogu, džamiju, ako živiš što propovijedaš, ako činiš dobra djela, ako si zahvalan na obitelji, toplom domu, autu, vikendu u Zagrebu, dječjim peticama, dobro obavljenom poslu, suprugu koji ti je skuhao ručak, ocu koji ti je popravio puknutu cijev u kući... a

I dok su Dasher, Dancer, Prancer, Vixen, Comet, Cupid, Donner, Blitzen i Rudolf, pomagali Djedu vući teške saonice, ja sam gledala već na stotinu puta pogledane Božićne filmove. Imati 42 i vjerovati u Božićnu čaroliju... možda jeste naivno i glupo, ali ponekad je sve što trebaš u životu, upravo vjera u čaroliju. Znam! Živimo u državi, u kojoj na izborima biraš „manje zlo". U kojoj više vrijedi dobra samopromocija, nego dobro odrađen posao. U kojoj se i na kraju 2019., još uvijek priča o 1941. U kojoj su političari precijenjeni, doktori podcijenjeni. U kojoj grad od 75 000 stanovnika, nema patologa. U kojoj na MR mozga, čekaš 6 mjeseci. U kojoj moraš moliti Boga, da se ne razboliš, ako nemaš vezu... Možeš, naravno, i staviti  ružičaste naočale i praviti se da to nije tako. Da je sve baš kako treba biti! Da živimo u pravednom i neiskvarenom društvu! Ali tvoja inteligencija će ti, svako toliko, paliti lampicu upozorenja. Baš zbog toga, ovdje, više nego možda negdje dru

„Ustajanje mladiću! Moraš još prije škole, pronaći slatkiše koje ti je sakrio Uskršnji zeko!“ Sneno je protrljao zelene okice i pogledao me zbunjeno: „Uskršnji zeko?“ „Da, da Uskršnji zeko! Hajde požuri, znaš da on uvijek sakrije slatkiše. Moraš ih pronaći prije škole!“  „Mama, nisi valjda sakrivala slatkiše?“ „Ja? Nisam ja! Uskršnji zeko jeste!“ „Mama, danas je sv.Nikola! I znam da slatkiše ostavljaš ti, a ne on.“ Tako je nekako bilo kod nas, prošli petak! Mogla sam doduše i drukčije. Mogla sam ga probuditi. Mogao je pogledati u svoju čizmicu, uzeti slatkiše i otići u školu. Ali ne osjetiš maminu ljubav kroz kupljeni slatkiš. Nema u čokoladici dramatičnih pokreta. Zbunjenog hvatanja za čelo, kad „shvatiš“ da si „pogriješila“.  Nema u žvakama, lupanja srca od ponosa, jer s 9 g. ispraviš grešku „odrasle“ mame. Nema u karamelama smijeha, zbog greške. Nije do poklona. Nikada nije! Vjerujte! Oni se zaborave! Jednom kad odrasteš! Ne sjećam se svakog

Alarm je zvonio u 6:35,  baš kao i svakog jutra. Nije me probudio. Ležim  već satima, nepomično buljeći u strop. Ne sjećam se kad i kako sam uspjela zaspati večer prije. Znam da sam bila beskrajno tužna. Negdje kroz noć, tuga je prešla u razočarenje. A do jutra se pretvorila u ljutnju. Nastavila sam ležati i nakon alarma. Naizgled mirna, a iznutra spremna za eksploziju. Svađala sam se! S Bogom, političarima, motivacijskim govornicima, vama, sama sa sobom. Svađala sam se s Tobom, Bože! I to me ne čini dobrim vjernikom. Znam! Ali ja nikada nisam bila knjiški primjer vjernika. Naš razgovor jeste počeo staloženo i mirno. Nisam Te napadala! Pitala sam Te, zašto se loše stvari uvijek događaju dobrim ljudima. Jer, nekako mi se čini da je postalo pravilo. I nemoj mi sada, prodavati floskule, kako svatko dobije onoliko koliko može podnjeti. A Ti, naravno, znaš da ona može. Da je jaka! Oprosti što inzistiram, nije mi jasna ta Tvoja teorija. Zašto bi onaj koji šuti i nikad se ne ž

Vjeruješ li u bajke? Da su sve „princeze“, naprosto idealne? Vjeruješ li, da im je kosa, uvijek savršeno valovita? Da kad se umiju, ne speru s lica one privlačne obrve, trepavice i olovkom zadebljane usne? Da njihovi „prinčevi“, bez zadrške, spuste dasku na wc školjki  i da baš uvijek otvore vrata, uz blagi naklon? Vjeruješ li, da su im djeca uvijek poslušna? Da nikada, ne trebaju podići glas na njih? Da ih druge kolege „prinčevi“ i „princeze“, nikada ne izlude i da se baš svaki ponedjeljak, uz osmijeh ustanu iz kreveta uz uzvik: „Ja obožavam svoj posao!“?   Vjeruješ li, da su im kuće uvijek brilijantno čiste? Da im nikad ne promakne mrlja na podu? Da svakodnevno izlaze na večere i da nikad ne pojedu nezdravi sendvič, u pidžami uz TV? Vjeruješ li da im svaki izlazak bude turbo zabavan i da nikad ne požale što nisu ostali kod kuće? Vjeruješ li da su uvijek dobre volje i da nikada nemaju loš dan, kada im se ne da ustati iz kreveta? Zaista vjeruješ u celofan umotanu priču, pro

Prilika čini lopova, kažu. Jesmo li zaista  svi u stanju  prevariti, ukrasti, lagati, zabiti nož u leđa, ako za to imamo šansu?  Je li jedina razlika između onih koji to čine i onih koji ne čine, ta što su se jedni „našli u prilici“, a drugi ne? Ili je to samo izgovor, kojim „lopovi" opravdavaju sami sebe? Ljudi kad se nađu u „prilici“, pokažu svoje pravo lice. Maske padaju! Osoba s čvrstim uvjerenjima se neće promijeniti, zato što su se promijenile okolnosti. Kada su prave vrijednosti usađene u tebe, kada ih istinski živiš i vjeruješ u njih, nećeš ih gaziti zbog prilike za brzim napretkom u karijeri, zbog više novca na bankovnom računu, zbog titule. Nećeš prevariti partnera, jer ste trenutno u zategnutim odnosima pa ćeš mu se tako „osvetiti“. Nećeš susjedu baciti otpad u dvorište, jer je ovaj tjedan on na putu, a tebi je reciklažno dvorište daleko. Nećeš ukrasti, jer te nitko ne gleda i proći će ti neopaženo. Nećeš nekog istući ili povrijediti, j

Nemoj se hvaliti kako te nije briga „što će drugi reći“, a konstantno tražiš njihov aplauz. Tražiš da te primijete! Što je čovjek nesretniji iznutra, više mu treba odobravanja izvana. Više pljeska, više divljenja, više tuđe podrške. Više materijalnih stvari! Možeš kupiti novu haljinu. Otići na putovanje. Pohvaliti se skupom frizurom ili novim noktima. Dobiti stotine lajkova, na društvenim mrežama s nedavne večere ili izlaska s frendicom! Može te to učiniti „velikom“, jer će ti drugi napokon  „zavidjeti“ na zabavnom i sretnom životu. Dokazat ćeš svima onima, koji te nikad nisu primjećivali, kako ipak jesi „cool“. Može ti to navući osmjeh. Jačati ego!  Ne kažem da ne može. Može! Za trenutak. Svi će vidjeti onu pomno retuširanu i dorađenu tebe. Bez rana i ožiljaka koji peku. I bit ćeš sretna dok reflektori svijetle u punoj jačini. A kad se počnu gasiti jedan po jedan... kad nastupi tama i ostaneš sama sa sobom, rana će boljeti jednako kao i prvog dana. Možda i više! Jer niš

Nikada nisam imala problema s prekomijernom  težinom! Nisam morala paziti na prehrambene navike, niti brojati kalorije. Moj problem nikada nije bio višak kilograma. Bio je upravo obrnut. S druge strane kazaljke na vagi, recimo to tako. Psihički jednako destruktivan. Nimalo lako rješiv! U jednom periodu svog života, sam, iz zdravstvenih razloga, poprilično smršavjela. 43 kg. 169 cm. Marina? Da, ali u nekom drugom tijelu! Naravno da to nisam htjela. Naravno da sam bila svjesna da to pogoršava, ionako lošu zdravstvenu situaciju. Naravno da sam bila svjesna da to nije estetski lijepo. Naravno da sam znala da za to nisam kriva. Naravno da sam to pokušala popraviti. Naravno da to ne ide tako lako! Izgledala sam loše. Nastojala sam nedostatke, prikriti odijevanjem, ali sva odjeća koju sam imala od ranije, bila mi je prevelika. Odjeću sam kupovala na dječjim odjelima. Mrzila sam odlazak u shopping! Bila sam prestara za haljine s mašnama, šljokicama i super junacima

Sve je počelo prije nekoliko dana. Znate onaj „lako je drugima" tip ljudi. Lako je tebi, ti imaš svoju kuću! (bila sam i podstanar) Lako je tebi, ti se možeš osloniti na muža! (možda zato što sam mogla otići, onda kad sam ostala i bila mu oslonac) Lako je tebi, dijete te sluša! (zato što sam prisutna pa i ja njega čujem) Lako je tebi, tebi roditelji i brat pomažu! (obitelj smo, kad god mogu, pomognem i ja njima) Lako je tebi, zdrava si! (dobroćudni tumor, ali da, hvala zdrava sam!!!) Lako je tebi, imaš dobar posao. (imala sam i loše) Lako je tebi, ti se stalno smiješ! (da, jer kad mi se plače to napravim u 4 zida, a onda zasučem rukave) Potvrdno, ipak prešutivši komentare, kimnem glavom, da lako mi je, i nastavim. Ovdje i tako nitko ne očekuje konstruktivan dijalog. Vjerojatno ovog teksta ne bi ni bilo, da prije nekoliko dana, nisam opet od tebe čula, „lako je njima" monolog. „Ne rade ništa i primaju plaću.“ Iako u tom poslu nemaš

Tamo negdje, početkom prošlog tjedna, moj mali, poslovično dosadan grad, je postao poznat kao „grad slučaj". Regija je brujala o skupini mladića, iz obližnjeg mjesta, koji su godinu dana zlostavljali i silovali bivšu djevojku, susjedu, "prijateljicu". Dogodilo se ovdje, ono što se uvijek događa negdje drugdje. Daleko! U velikim gradovima. Priča od koje se naježiš. Priča koja otvori još neke teme. Pokrene lavinu. Korumpirano sudstvo. Osveta. Kolektivna krivnja. Odgovornost društva za posrnulu mladost. Na stranu sad ona o korumpiranom sudstvu. To je priča za sebe. Na stranu Facebook i internet ratnici koji su digli hajku, nudeći usluge u razbijanju noseva, kidanja genitalija i uzimanja pravde u svoje ruke. Tih na tisuće internetskih križara i tako je ostalo prikovano uz tipkovnice, kad se trebalo dići na prosvjede koji su organizirani diljem zemlje. Da se brojka prosvjednika približila brojci komentatora o ovoj temi, samo na jednom, nevelikom, lokalnom por

Približila sam vrelu šalicu usnama, ali nisam popila niti gutljaj. Grijala sam ruke na njoj. Nije hladno. Sunčan je dan. Bablje ljeto. Neki hrabriji ljudi se kupaju dolje na plaži. Točno ispod terase na kojoj sjedim. Ali toplina šalice godi mojim rukama. Dvije žene, za susjednim stolom, pričaju glasno. Toliko glasno da mi misli bježe i ne mogu ih pohvatati. Pričale su o Ivi. Strašno su ih iritirali njezini postupci. Način na koji vodi svoj život. Premda to o čemu su pričale, nije imalo nikakve veze s njima. Ne znam Ivu. Možda su u pravu. Možda se zaista treba promijeniti. Ne želim znati. Nisam željela znati. Prisilile su me. Nevjerojatna je ta ljudska potreba mijenjanja svijeta. Mijenjanja drugih. Tolstoy je bio u pravu kad je rekao: „Svi žele mijenjati ovaj svijet, nitko ne želi mijenjati sebe!" Ma pusti Ivu, pogledaj sebe! Nervira te korumpirani političar, ali ćeš prvi tražiti vezu za posao u državnoj službi. Ne mora biti niti državna, samo neka idu dnevnice