Tamo
negdje, početkom prošlog tjedna, moj mali, poslovično dosadan grad, je postao
poznat kao „grad slučaj". Regija je brujala o skupini mladića, iz
obližnjeg mjesta, koji su godinu dana zlostavljali i silovali bivšu djevojku,
susjedu, "prijateljicu". Dogodilo se ovdje, ono što se uvijek događa
negdje drugdje. Daleko! U velikim gradovima. Priča od koje se naježiš. Priča
koja otvori još neke teme. Pokrene lavinu. Korumpirano sudstvo. Osveta.
Kolektivna krivnja. Odgovornost društva za posrnulu mladost.
Na
stranu sad ona o korumpiranom sudstvu. To je priča za sebe.
Na
stranu Facebook i internet ratnici koji su digli hajku, nudeći usluge u
razbijanju noseva, kidanja genitalija i uzimanja pravde u svoje ruke. Tih na
tisuće internetskih križara i tako je ostalo prikovano uz tipkovnice, kad se
trebalo dići na prosvjede koji su organizirani diljem zemlje. Da se brojka
prosvjednika približila brojci komentatora o ovoj temi, samo na jednom,
nevelikom, lokalnom portalu, pričali bismo kako se dogodila velika stvar. Ali i
ovo je priča za sebe.
Ono
što me je dodatno uznemirilo jeste broj ljudi, koji za strašne činove poput
ovog, okrivljuju društvo, inzistirajući pri tom, kako smo svi mi podjednako
krivi.
A
jesmo li? Krivci postoje imenom i prezimenom. Što je to, što šesnaetogodišnje
djete pretvori u bezosjećajnog monstruma? Je li zaista krivo društvo? Svi mi?
Jesmo li mi od mirne, povučene djece stvorili zločince? Ili je priča o
kolektivnoj krivnji, opravdanje za one pojedince koji nemaju mirnu savjest?
Može
li se djete preko noći transformirati iz uzornog, u problematičnog?
Ne
vjerujem! I za uzorno i za problematično djete potrebno je vrijeme. Roditelji
ovih dječaka su ti koji se trebaju zapitati što su činili krivo zadnjih 16,17
g. Ne vi. Ne ja.
Ponašanje
mog djeteta danas, je posljedica moga ponašanja jučer. Puno je lakše kriviti
pubertet, sustav, bivšeg ili sadašnjeg supružnika, crtiće, filmove, glazbu i
društvo u cjelini, nego preuzeti odgovornost na sebe. Puno je lakše okriviti
druge, nego sebe zapitati jesam li danas napravio baš sve što sam mogao, da mi
djete sutra bude zdrava osoba.
Kada
dođeš umoran s posla, jednostavnije je uvaliti djetetu mobitel ili joystick,
nego razgovarati. „Kupiš" tako
nekoliko sati za sebe. Ne moraš u park.
Na igralište. Ne moraš mu čitati. Ne moraš razgovarati. Kada ga ipak izvedeš u
park ili na igralište, surfat ćeš po mobitelu, dok miljenik otima igračke
drugoj djeci i baca im pjesak u oči. Umjesto da ga upozoriš, opravdavat ćeš ga
drugima ( i sebi), kako je mali i kako se samo igra. Ne shvaćajući, da ga baš
dok je mali i baca taj pjesak, formiraš u onu veliku osobu koja će jednom
postati. Vikendom si zaslužio malo odmora. Naći ćeš vrijeme za kavu s
prijateljima, večeru i izlazak. Djete ćeš ostaviti baki. Kupiti mu skupu odjeću
i obuću da "umiriš" svoju savjest, jer si prezauzet sobom da bi
odvojio vrijeme za njega. Naučit ćeš ga da čovijek vrijedi koliko ima. Reći ćeš
mu da neće hodati u odjeći s koje vise konci i da marka određuje čovijeka. Reći
ćeš mu da škola nije bitna. Za posao je i tako bitnija veza od znanja i
sposobnosti. Od škole je bitnija njegova sreća. Pa neka bude sretan čak i ako
pri tom druge čini nesretnim. Svađat ćeš se s tetama, učiteljima ili
profesorima kad te upozore na njegove
početne ekscese. Davat ćeš mu za pravo da bude bezobrazan prema drugima.
Uspjeh nagrađivati skupim poklonima, a za neuspjeh kriviti druge. Učit ćeš ga
da sam sebi bude na prvom mjestu. Da o osjećajima drugih ne treba razmišljati.
A kad posrne, reći ćeš da je krivo društvo? Glazba? Mediji? Ja?
Za
one od 16,17 i 18 godina s početka priče sada je kasno. Ali možda nije kasno da
drugi uče iz ovakvih priča. Jer ne može ništa biti važnije od djeteta. Ne
smije! Niti karijera, niti veće auto, niti stan, niti izlasci, niti teretane...
Kada
danas dođeš kući zagrli ga! Poljubi. A onda mu uzmi mobitel iz ruke, isključi
TV i pričajte. O tome kakav mu je bio dan. Je li naučio nešto novo. Je li se
zaljubio. Što ga ljuti. Što veseli. Vodi ga u prirodu. Trči s njim! Igraj
nogomet, odbojku, beri cvijeće. Idi u kino. Budi mu oslonac ali i putokaz.
Korektiv kad treba. Uči ga empatiji. Uči ga da voli i da poštuje druge. Uči ga
da uči. Sakodnevno. Da čita. Da zavoli knjige. Uči ga da razlikuje dobro od
zla. Da ne zatvara oči na nepravdu. Da prepozna mržnju kao nešto loše.
Ponavljaj mu neprestano da su alkohol, droga, kocka i nasilje zlo. Da nikada ne
povjeruje u suprotno. Da poštuje različitosti i štiti slabije. Da pomogne!
Pazi
što pričaš pred njim. Uči ga primjerom. Jer djeca slušaju. Djeca vide. Djeca
pamte. Djeca vrate.
Reći
ćeš: „Teško je to!“
Jeste!
Ali je i zabavno, ludo, nezaboravno, emotivno. Vrijedno svake sekunde uloženog
truda! Neusporedivo s ičim drugim.
Tijek
priče pišete sami. Jer sve kreće od obitelji. Od pojedinca. Od tebe. Od mene. Nas!
Možeš na sav glas kriviti društvo kad pođe po zlu, ali duboko u srcu znat ćeš i
sam da si TI taj koji je negdje putem gadno zabrljao. Išao linijom manjeg
otpora.
A
možeš se i jednom, u budućnosti osvrnuti iza sebe, pogledati u svoje djete i s
ponosom i osmjehom reći: „Učinio sam vraški dobar posao!“
Na
tebi je! Napoljetku ti, ja... mi smo ti koji činimo društvo. Mi činimo
promjenu!
S APortala
Primjedbe
Objavi komentar