Možeš i točka

Ne želim ponovno o COVID-u. Ni o teniskom turniru. Ni opasnosti od zaraze preko teniske loptice. Htjela sam u stvari, o dosljednosti. O tome koliko je važna i koliko utječe na vjerodostojnost. Na primjer, ako   ponavljaju i ponavljaju,   kako je nužno za zaštitu, nositi masku, vjeruješ im. Vidiš nose je i oni. Nabavljaš. Snalaziš se kako znaš. Internet. Inozemstvo. Plaćaš ih kao suho zlato. Ako nikako drukčije, šiješ, iako u životu nisi nikad ništa sašila... Prođe tako neko vrijeme. Navikavaš se na ljude s maskama, rukavicama. Na poprijeke poglede, kada se slučajno nekom približiš, makar mu i nudila pomoć. Nema one stare mediteranske prisnosti. Samo hladna distanca. Pre sjevernjački. Plaši te, ali navikavaš se na novo normalno. A onda šok. Kažu maske ne štite. Posebno ne platnene. Jednokratne, imaju jedino psihološki efekt, a i služe da ne diraš nos i usta. Ali ne štite od virusa! Baciš u hipu ručno sašivene maske. Misliš se kako si glupa bila, rekli su da više mogu štetiti nego po

Put u pakao,   je popločan dobrim namjerama! Prije nekih 20-ak dana, učinila sam poznaniku uslugu. Pomogla, recimo to tako, u teškoj situaciji u kojoj se našao. Smatrala sam to normalnim. Pomognem kad mogu. Kad ne mogu pomoći, ne odmažem. Nisam znala, da ti čak i takve stvari, dokoni ljudi, mogu zamjeriti i okrenuti protiv tebe. Osuđivati! Propitivati! Zašto baš toj osobi? Zašto tad? Zašto uopće? Moram li se ja, uvijek “praviti” humanitarcem i uskakati baš svakome? Imam li kakav skriveni interes i ako da koji? A ako nemam, zašto nisam odbila? U mojoj glavi milijun upitnika.Pomogla sam, pobogu nekomu. Nikomu naštetila. Ne razumijem! Ali kad malo razmisliš, stvar je poprilično jednostavna. Postoje ljudi, koji više žive tuđe živote, nego svoj. Zabadaju nos u tuđe kuće. Upliću se u tuđe izbore. Analiziraju tuđe brakove. Komentiraju tuđe poslovne odluke. Znaju kako odgajati tuđu djecu. Zadiru u tuđe bankovne račune. Znaju tuđu krvnu sliku. Zaviruju kroz prozore. Vire kroz zastor

Rekla mi je, da joj je najgore, kad joj ljudi pametuju kako treba raditi na sebi. -              Što je jebeni rad na sebi? pitala me.  -             Kako da radim na sebi, kad mi se povraća od kemoterapije? Kad? U pauzama dok mi ne padnu leukociti, dok čekam novu dozu terapije ili dok provjeravam klincima domaći? Slušaj ti ovamo: Pošalji ih u p…u materinu! Za početak, tako. To je najbolji od svih radova na sebi. Pošalji u materinu, sve one koji ti kažu da ne trebaš biti tužna, ljuta i razočarana.  Da se moraš više smijati i stalno misliti pozitivno. Jebeš osmjeh za publiku, ako se iznutra raspadaš. Taj ubija. Smij se kad ti se smije. Plači kad ti se plače. Ništa ne ide na silu. Imaš se potpuno pravo, osjećati sjebano.  Sve dolazi iznutra. Pusti da sve to sranje izleti vani. Vrišti! Ljuti se! Razbij! Sklupčaj se i plači. I smijeh će doći! A onda se smij! K’o da se nikad prije toga,nisi smijala. Recimo onda, kad ti kažu da radiš na sebi, u trenutku dok križaš one tera

Nekako to obično krene ovako; Imaš tog nekoga... Ne bi na tebi mijenjao, baš ništa. Ne bi te mijenjao za ništa. Jer vidi sve ono dobro, što ti jesi. Voli svaku tvoju manu. Tebe, baš takvog.  Savršeno nesavršenog. (Može to biti partner, dijete, roditelj, punica, prijatelj, kolega…) Imaš i tog nekog drugog. Koji se voli hraniti tvojim nedostatcima. Koji zatvara oči i skreće pogled nad tvojim odlikama. Koji te zaboravlja, spušta ili ignorira. Svoje greške nabija na tvoj nos. Kojem se uvijek moraš dokazivati iznova. I iznova. Baci taj povremeno neku mrvicu. Uzme što mu treba i ponovno nestane. Ti ostaješ jadan i potišten. Samo nesavršen! (Može to biti partner, dijete, roditelj, punica, prijatelj, kolega…) Sve drugo oko tebe funkcionira. Svi su oko tebe živi, zdravi, vole te. Nije dovoljno! Ti se svejedno raspadaš, na milijun sitnih dijelova. Uništavaš sebe, za priznanje  koje si zaslužio, a nikad nisi dobio. Mrcvariš se. Ždereš. Trudiš. Skačeš sretno, na svako pucketanje