Nekako to obično krene ovako;
Imaš tog nekoga... Ne bi na tebi mijenjao, baš ništa. Ne bi te mijenjao za ništa. Jer vidi sve ono dobro, što ti jesi. Voli svaku tvoju manu. Tebe, baš takvog. Savršeno nesavršenog.
(Može to biti partner, dijete, roditelj, punica, prijatelj, kolega…)
Imaš i tog nekog drugog. Koji se voli hraniti tvojim nedostatcima. Koji zatvara oči i skreće pogled nad tvojim odlikama. Koji te zaboravlja, spušta ili ignorira. Svoje greške nabija na tvoj nos. Kojem se uvijek moraš dokazivati iznova. I iznova. Baci taj povremeno neku mrvicu. Uzme što mu treba i ponovno nestane. Ti ostaješ jadan i potišten. Samo nesavršen!
(Može to biti partner, dijete, roditelj, punica, prijatelj, kolega…)
Sve drugo oko tebe funkcionira. Svi su oko tebe živi, zdravi, vole te. Nije dovoljno! Ti se svejedno raspadaš, na milijun sitnih dijelova. Uništavaš sebe, za priznanje koje si zaslužio, a nikad nisi dobio.
Mrcvariš se. Ždereš. Trudiš.
Skačeš sretno, na svako pucketanje prsta. Na svaki mig. Jer… Nadaš se.
Tvoje potrebe, više ne postoje. Obveze ne postoje. Zanemaruješ sebe. Radiš sve, samo da taj netko progleda. Da te pogleda. Vidi. Daješ bolje od najboljeg. Daješ sebe, više nego što si mislio da u tebi, tebe samog ima. Moliš za ljubav.
Jer… nadaš se da će te vidjeti. Da će te prepoznati. Da će dokučiti tko ti, zaista jesi. Da će te prestati mrziti. Prezirati. Biti indiferentan. (Možda te ta indiferentnost, najviše i ubija) Da će otvoriti oči, ako još samo…
I ideš tako iz dana u dan, prihvaćajući mrvice. Hraniš se njima, živiš za njih. Mrvice ti liječe rane. Mrvice ti daju nadu. Pokušavaš njima probiti onaj neprobojni zid. Pokušavaš od mrvica naslikati sliku. Dižeš je visoko iznad glave. Strepiš, dok je držiš tako uzdignutu gore, drhtavim rukama. Strepiš da se slika ne raspadne. Nadaš se da će je prije toga vidjeti. Da će napokon, u slici vidjeti tebe. Onog pravog tebe. Koji se daje. Koji dišeš, za dan, kad će te konačno prepoznati. I opet se nadaš. I mučiš. Iznova. Svaki dan. Iz dana u dan. Iz mjeseca u mjesec. Iz godine…
Potrošio si stotine sati na strah, što će taj netko reći. Stotine sati pitajući se jesi li dovoljno dobar. Stotine sati na tugu. Stotine sati na ispravljanje krivih Drina. Stotine sati na bezuspješna dokazivanja.
Ali stotine sati je i tebe netko čekao. Stotine sati te tješio. Stotine sati te razumio. Stotinu sati ti ruku pružao. Stotine sati smijeha, zbog toga propustio. Stotine sati radosti, zagrljaja, poljubaca, lijepih uspomena.
Stotine sati te toliko volio!
Stotine sati ti nisi vidio, da te netko voli takvog, kakav jesi. Svako tvoje dobro, baš svako tvoje nesavršenstvo. Da se nada jednako kao i ti. Tvoja nada je postala i njegova nada. Nada, da ćeš naći taj mir, koji godinama tražiš, a ne uspijevaš ga naći.
Nada da će krug konačno biti zatvoren. Umjesto u potpunosti uništen.
Primjedbe
Objavi komentar