Možeš i točka

Kada godina počne pandemijom, koja prijeti smrću i ekonomskim sakaćenjem svijeta, a nastavi se potresom, valjda je lakše povjerovati babi Vangi i vidovitom Milanu, nego zdravom razumu. Nikada više epidemiologa, infektologa, seizmologa, statičara nego zadnjih dana. Mrežama se šire teorije zavjere, savjeti samoproglašenih stručnjaka i google doktora. Lančane poruke kako nas Bog kažnjava zbog sebičnosti, bahatosti, zla koje činimo jedni drugima i planeti Zemlji. Nisam onaj knjiški tip vjernika, onakav kakvim bi ga većina definirala. Možda mi stoga, teorija da nas Stvoritelj „upozorava“ prijetnjama o istrebljenju, nekako nije legla. Voljela bih se držati Boga koji ljubi, oprašta i pruža nadu, umjesto povjerovati u starog bradonju koji će osvetnički, ognjem i mačem dovesti do konačnog kraja. Corona nas je razotkrila. Skinula nam je maske. Ne one medicinske, koje su postale ili unosan biznis ili pokazatelj humanosti. Koje se ili prodaju u bescjenje ili doniraju. Corona

Krajnosti nisu dobre! Gledam ih ovih dana. Gledam kako jedna od njih, stvara paniku. Najavljuje apokalipsu. Konačni kraj! Njeni pobornici hrle u trgovine. Tuku se za zadnje brašno. Gaze sve pred sobom. Opustošuju police. Stvaraju zalihe za nuklearni rat. Kućne apoteke su im opskrbljenije, od prosječne ljekarne. Gledam i ne vjerujem! Druga krajnost se izruguje, smije, govori kako se paničari, zbog obične gripe. Tvrde da je sve medijski prenapuhano. Boli ih briga jer su mladi, zdravi. Umiru samo stariji, kronični i teški bolesnici... Oni to nisu i neće mijenjati svoj život, svoje navike, zbog nekakvog virusa. Izlazit će. Organizirati zabave. Ići u trgovačke centre. Teretane. Kafiće. Restorane. Propustiti subotnju špicu? Lijepo je vrijeme! Ne dolazi u obzir! Prvo kavica, a onda samoizolacija! Selfie, happy face, filter ili dva, desetak hashtagova #životudobacorone#samoizolacija#myass#maybe#later#. Ako nije na Face-u, nije se dogodilo! Što i

Vozili smo jučer bicikl, onako svom snagom, pokušavajući „uhvatiti“ pun mjesec. Bio je sumrak i pedalirali smo luđački brzo, uz uzbrdicu, glumeći Lance Armstrong-a, u najboljim danima. ( Iako smo, pedalirajući tako u susret mjesecu, više bacali na E.T., nego na profesionalnog biciklista.) Uživala sam, u svakom trenutku, našeg luđačkog smijeha. Smijeh i škripanje pedala, parali su tišinu u rano predvečerje. Volim te trenutke, naoko svakodnevne, a meni posebne. Volim miris kave u rano jutro i osjećaj tople šalice u mojim rukama. Volim ju dugo držati u rukama, nagnuti se nad nju i pustiti mirisu da me hipnotizira. Onako snenu. Volim igrati košarku sa sinom. Učiti ga što su slobodna, što koraci. Volim kad se trudim, a on me ipak uspije pobijediti. Kad napreduje i bolji je nego jučer. Jer kroz njega i njegove male uspjehe i ja postajem bolja. Mijenjam se! Volim ga poljubiti dok spava. Proći mu rukom, pažljivo kroz kosu. Da ga ne probudim. Zagrliti ga! Reći da ga volim.

Ima tih nekih dana, kada ti je svega dosta! Pa kriviš retrogradni Merkur, Boga, višu silu, južinu... A možda nije ni retrogradni Merkur, ni Bog, ni viša sila... ...najmanje južina! Možda   ti je, jednostavno dosta! Dosta ti je toga, da se za pregled naručiš u 3 mjesecu, a na red ćeš doći u 12. Da plaćaš zdravstveno, a za sve te šalju privatno. Da ti treba veza: za vrtić, za školu, za posao, za doktora... Dosta ti je namještenih natječaja. Bezočnih laži, ulizivanja i vrijeđanja. Dosta ti je prijetvornih ljudi i jeftinog self marketinga. Dosta ti je onih koji ljubav mjere novcem. Dosta ti je i sebičnih i razmaženih i nezahvalnih.   Onih koji zaseru i nikad se ne ispričaju. Dosta ti je fiktivnih imovinskih kartica i korona virusa. Samoprozvanih gurua, lažnih psihoterapeuta i nadriliječnika. Dosta ti je „melodrame“, uvijek istih režisera. Dosta ti je licemjera. Dosta ti je toga da si pristojan, prema onima koji to ne zaslužuju! Dosta