Možeš i točka

U problemu je. Traži savjet. Pomogneš. Podrazumijeva se!   Dođeš do zida. Pitaš za pomoć. Slegne “nemoćno” ramenima! Pitaj dalje. “ Nije moj posao! ” kaže.   Petak navečer. Prijatelji! Večera. Slaviš rođendan. Zove policiju. Razuzdan! Subota. 06 ujutro. Ruši zidove. Razbija pločice. Renovira stan.  Radišan!   Nosiš feredžu. Klanjaš se Alahu! Ne piješ alkohol.   Fanatik! Ide nedjeljom u crkvu. Srijedom na ispovijed. Petkom jede ribu, nikako meso. Vjernik!   Sve tvoje je i njegovo! (A kako drukčije?! Razumljivo!) Sve njegovo je... samo njegovo! Očekivano!   Ne zanimaju te tuđi životi. Živiš svoj. Urediš se. Staviš crveni ruž. Nalakiraš nokte! Obuješ štikle. Kurva! Viri kroz tuđe zastore. Zaviruje u tuđe postelje. Likuje nad tuđim nesrećama, u suknji do koljena i mokasinama. Svetica!   Radiš. Ne izlaziš na pauze.   Ne pušiš. Pojedeš nešto, na brzinu, uz kompjutor. Ne ideš po tuđim uredima. Zakasniš jednom 2 minute. Neradnik! Dođe kad hoće, ode u isto vrijem

Svima onima koji misle kako svoje proslave moram organizirati za najmanje 50, 100 ili 200 ljudi, kako bih bila društveno prihvatljiva, želim reći…. Ne volim velike proslave! Još smo davnih  dana, prije nego su postojale zabrane okupljanja za više od 25 osoba, odlučili kako ćemo za Franovu Prvu pričest, počastiti nama najbližih 15-ak ljudi. Skandalozno, znam! Već sam čula, kako proslava takvog tipa, iziskuje 50 ljudi. Minimum! (Sve ispod toga može značiti samo ili da si iskonski škrtac ili asocijalni osobenjak.  Možda i oboje!) Nikada nisam bila od velikih fešta, pompoznih obilježavanja godišnjica, “mora se, red je” ili “tako to svi rade” proslava.  Nisam sanjala, o velikom glamuroznom vjenčanju s 300 uzvanika, na kojem će, sve oči biti uperene u mene i moju od 16 slojeva tila, snježno bijelu vjenčanicu. (Grozila me pomisao da ikada igdje, svi gledaju u mene.) Na našem vjenčanju,  je bilo 20-ak, nama bliskih ljudi. Na Franovom krštenju otprilike identična brojka. Na njegovim prvim rođe

Bacam pogled na sat i shvatim da će alarm   zvoniti za nepune 3 minute. Trebalo bi mi bar još 3 sata sna, ali neka. Ustajem, navlačim papuče i vučem se prema kuhinji. Poluotvorenih očiju, uzimam mobitel, dok palim aparat za kavu.   Otvaram F-book. Programirana reakcija. Iskaču redom; 24 sata, RTL, Jutarnji, Šprajc, Index... Crvene liste. Corona. Prosvjedi. Nezaposlenost. Ekonomska kriza. Milijardu misli prolazi kroz glavu. Sudaraju se. Svađaju međusobno. Nervoza! Ne otvaraj F-book Marina, ne gledaj u Instagram! Otvaram Pinterest. Tražim inspiraciju za novu boju kose. Ova mi je i tako već dosadila. Okani se loših vijesti, za rani početak dana. Internet je super stvar, kad ga koristiš pametno. Internet je trovač, kad ne filtriraš nepoželjno. Sjećam se koliko sam truda uložila, da kontroliram što Fran na internetu smije, što ne smije gledati i pratiti. Iznenadila sam samu sebe svojim programerskim i istražiteljskim sposobnostima. Sinoć smo, nas dvoje, dugo sjedili u KFC-u. Franova

  Možete reći da sam neiskrena, ali zaista volim vidjeti lijepu ženu. Ženu koja drži do sebe. Mogu je vidjeti i reći: Vaau! I pri tom, ne osjećati ni trunku zavisti. Volim pričati s pametnim ženama. Načitanima. Onima, koje znaju više od mene. S kojima neprimjetno prelaziš s teme na temu. Razgovor klizi, a ti odeš s tih druženja, nekako nasmijaniji. Vedriji. Mudriji. Smireniji! Realna sam. Svjesna sam da me okružuju i pametnije i zgodnije i ljepše žene od mene. Neću postati bolja, od bilo koje od njih, nekontroliranom ljubomorom. Strahom da će me suprug ostaviti, zbog toga što je neka od njih ljepša ili zanimljivija. Ali mogu postati bolja ja, radeći na sebi. Ne, zbog njih. Ne, zbog takmičenja. Ne, zbog supruga. Zbog sebe! Jer ne želim ostati, ona ja, s istom količinom znanja, s istim pričama, anegdotama i šalama od prije 10 g. Znam da imam prostora i mogu bolje. Ne mogu biti ljubomorna na tuđe “ružnije polovice”. To što kupuju cvijeće, pišu srceparajuće objave na društvenim