Možeš i točka

Sreća je; kad za početak, stisneš “block”, na sve portale koji te truju; političarima, brojkama, antivakserima, teoretičarima zavjera, strahovima, prijetnjama, respiratorima, umiranjima. Jer nisu meni političari, stožer, ni portali pomogli, kad je mama bila u bolnici, na kisiku, kad su je samu i uplašenu, na respirator stavili, kad je umirala bez zraka i ikog svoga da je primi za ruku. Da joj kaže da je voli. Da joj laže da će sve biti dobro. Nisu bili uz mene, onog dana, kad je pokopana. Sreća je “block” na nebitno i nebitne! Sreća su prijateljice iz 1.D Srednje Medicinske škole, smjer laboranti. Koje te zagrle i drže privinutu uz sebe, bez riječi, 29 godina kasnije. Sreća je; kad ti majka, jedne od njih, onaj dan kad izgubiš svoju, kaže; Dušo, ti nisi Adrijanina prijateljica, ti i Martina ste obje, moja djeca! Sreća je kad odeš po tatu u bolnicu. Kad ga zagrliš 10 kg mršavijeg. Ali živog. I ne puštaš. Kad se skine s aparata za kisik, na koji je priključen u tvojoj dnevnoj sobi i kad

  Hodale su iza nje i glasno komentirale njezinu majicu iz “Pepca”, tenisice kakve više nitko ne nosi i činjenicu da je “siromašna”. Nisu mogle imati više od 10, 11 g. Pogledala sam u njih pa u nju. Nisam vidjela neku razliku. Bila je uredna i čista. Lijepo obučena, čiste kose, vezane u visoki rep. I predivnih krupnih, plavih očiju. Čula sam je, kako prijateljicama, oduševljeno priča o svojim kućnim ljubimcima. Imala je osmijeh koji opija. Opet sam se okrenula sam prema njih dvije. Ne znam koju “marku” odjeće, su nosile na sebi, ali nisu bile ništa privlačnije i skladnije obučene od nje. Hihotale su se i dalje i nisu skidale pogled s djevojčice krupnih, plavih, očiju. Možda baš zbog tog podrugljivog upiranja prstom, nisam zapamtila njihove crte lica, ni boju njihovih očiju. Zapamtila sam samo taj cinični osmijeh i zločesto hihotanje. Odgoj počinje kod kuće Htjela sam im reći puno toga. Puno toga, što očito nisu čule od svojih roditelja, a trebale su. Htjela sam, ali takvi razgovori se

Kod nas prevladava onaj;   “Ne talasaj! Stani gdje jesi!”   mentalitet. Tražiš drugi posao? Zašto? Nesretan si? Radiš puno, a plaćen si malo? Pa što?! Tko nije? Stani gdje jesi. Nesigurna su vremena. Razvod??! Ne poštuje te? Vara? Kocka? Tuče? Pije? Nesretna si? Nije život romantični film! Svi imaju probleme. Odrasti! Nosi se s njima.  Ti bi u drugi grad/državu?  U nepoznato? Misliš, tamo je bolje? Živiš u zabludi. Neostvariva fantazija, tlapnja, iluzija! ‘Ostani na istom. Ne mijenjaj.’ Ali zašto ne? Kad je naš jedanaestogodišnjak odlučio promijeniti klub za koji igra, vodili smo s njim, uobičajeni razgovor. Zašto? Jesi li siguran? Možeš li još neko vrijeme pokušati? Dati sve od sebe? Truditi se? “Velike” odluke se ne donose preko noći. Ne odustaj prerano! Razmisli! Razmislio je! I on i mi. Njegovi argumenti su bili, argumenti zrelog, odraslog čovjeka. Neoborivi! Mi smo za to vrijeme slušali priče, kako igra za “veliki” klub i zašto mu(nam) to treba. O tome k ako je to nerazumno. Kako