Sreća je; kad za početak, stisneš “block”, na sve portale koji te truju; političarima, brojkama, antivakserima, teoretičarima zavjera, strahovima, prijetnjama, respiratorima, umiranjima.
Jer nisu meni političari, stožer, ni portali pomogli, kad je mama bila u bolnici, na kisiku, kad su je samu i uplašenu, na respirator stavili, kad je umirala bez zraka i ikog svoga da je primi za ruku. Da joj kaže da je voli. Da joj laže da će sve biti dobro. Nisu bili uz mene, onog dana, kad je pokopana.
Sreća je “block” na nebitno i nebitne!
Sreća su prijateljice iz 1.D Srednje Medicinske škole, smjer laboranti. Koje te zagrle i drže privinutu uz sebe, bez riječi, 29 godina kasnije.
Sreća je; kad ti majka, jedne od njih, onaj dan kad izgubiš svoju, kaže;
Dušo, ti nisi Adrijanina prijateljica, ti i Martina ste obje, moja djeca!
Sreća je kad odeš po tatu u bolnicu. Kad ga zagrliš 10 kg mršavijeg. Ali živog. I ne puštaš. Kad se skine s aparata za kisik, na koji je priključen u tvojoj dnevnoj sobi i kad počne samostalno disati. Sreća je kad ga vidiš da vježba. Disati. Hodati. Ponovno živjeti. Da se bori. Da pobjeđuje.
Sreća je kad ti dijete bez razloga, na posao, pošalje poruku;
Volim te mami!
Kad je nasmijan, zadovoljan, odlučan, uporan. Kad se bori protiv svojih strahova. Kad radi na svojim slabostima. Kad sam sebe bodri, ohrabruje. Kad je zahvalan!
Sreća su mrlje od toasta sa šunkom i jajem, na njegovoj bijeloj majici.
Sreća je kad ti muž spremi ručak. Kad ti donese čokoladu za “tek tako”. Kad se hrva, s djetetom, na kauču. Kad odete skupa na more. Sreća su one dvije čaše vina, u vašoj “birtiji”, koje pijete dok prohladne, ljetne večeri, sjediš uz njega stisnuta.
Sreća je kad je vaš auto zadnji,kojeg tog ranog jutra, prime na trajekt. Sreća je kad se razvedri i izađe sunce. Sreća je ljuljačka na Velom Ratu. Svjetionik, stijene i prijatelji. Tirkizno plavo more na Velom Žalu. Hladna piva i ćevapi.
Sreća je nećak, koji od “ljetnog studentskog posla”, odvoji dio, za rođendanski poklon svoga mlađeg rođaka. Sreća… Jer se sjetio, jer je mislio, jer mu je do rođakove sreće stalo.
Sreća je nedjeljni obiteljski ručak za pretrpanim stolom. Hrpa neopranog suđa. Buka i nered. Sreća je domaći sir, koji brat donese.
Sreća je posao koji voliš. Kolege koji uskoče, pomažu, olakšaju. Sreća je kad skupa privedete, “projekt DE” kraju. Sreća je onaj osjećaj, da imaš uz sebe, tim koji pobjeđuje. Sreća su papiri u zraku, smijeh i “marenda” u “produžetku”!
Sreća je odabir!
Sreća je prijateljičin razgovor za posao. Njena nova nada. Kad se veseliš zbog nje i s njom. Kad je motiviraš. I podržavaš.
Sreća je maratonsko piće s kumom i još duži rastanak pored auta. Sreća je fotografija njezinog nasmijanog dijeteta, s ruksakom “Space Jam” na leđima, koji si mu ti kupila.
Sreća su uspomene. Na sve lijepe dane. A bilo ih je.
Sreća je prastari mamin recept koji si dugo tražila. Sreća je miris iz pečnice, koji ti nju opet vrati.
Sreća je kad ne zavidiš. Kad si zadovoljan sobom pa se ne zamaraš nebitnima, drugima, pravim ili krivima.
Sreća je “block” na svakog i na sve što i tko te crpi, ispija, pomalo ubija. Sreća je otvoren um. Iskre u srcu. Novi još nedosanjani snovi.
Sreća je kad nisi ni većina, ni manjina. Kad si svoj!
Sreća je stanje uma. Radovanje sitnicama. Jer sam tu. Jer dišem. Jer se smijem. Jer volim.
Jer negdje i nekome pripadam.
Primjedbe
Objavi komentar