Možeš i točka

  Prošli sam četvrtak, gledala film o Tedu Bundy-ju. Za one rijetke među vama, koji to ne znaju, Bundy je bio silovatelj, ubojica i nekrofil. Jedan od najozloglašenijih američkih serijskih ubojica. U isto vrijeme, živio je manje više idiličan život, sa svojom djevojkom i njezinom kćerkom. Bio dobar partner i poočim. Studirao je pravo i bio je vrlo cijenjen u akademskoj zajednici, na tragu da postane vrlo uspješan odvjetnik. Taj dio njegovog života,   kao i uvjeravanje da mu je sve podmetnuto, u filmu je poprilično uvjerljivo dočaran.   U jednom trenu, sam se okrenula prema M.i upitala: "A što ako je   bio nevin?" "Ti si stvarno naivna!"   Ne znam koliko mi je to pametno priznati, ovako javno, ali u pravu je, zaista jesam.   Ted Bundy je proglašen krivim i osuđen je na smrt.   On nema pretjerane veze, s ostatkom ovog teksta, osim činjenice da je bio izvrstan manipulator. A ja sam izuzetan materijal za manipuliranje. Koliko god se ja hvalila svojom

  Previše nas slijepo vjeruje, u percepciju svijeta, koju nam serviraju mediji. Pogleda usmjerenog na bolesti, političke podjele, ekonomske prevrate, ekološke katastrofe, glad i ratove. Mrak! Da, istina! To   jeste ono što se događa u svijetu. Ali što je sa svim ostalim? Realan pogled na svijet, možeš imati tek kad promotriš   cjelovitu sliku. Ne pratim konstantno vijesti! Ne pratim, jer mi crpe energiju. Pandemija, ekonomska kriza, potresi... Da! Ali i   golem broj   ljudi, koji pokazuje zapanjujuće suosjećanje, spremnost da nesebično pomogne i da konačno to i učine. Preživjela sam hrpu “najgorih godina”. Slušala sam, nebrojeno prijetnji kako nas “najgore” tek čeka. I u svemu tome je bilo istine. Ali i svijetla i optimizma. Ima svijetla i sada. Makar onih mojih osobnih, malih svjetala, koji skupljeni u kup, mogu napraviti eksploziju veselja. Radila sam prošli tjedan 12-ak sati u prosjeku. Padala sam s nogu, od umora. Bilo mi je teško i bila sam iscrpljena. Ali..

  ... ali možda ja ne želim čuti. Ljude želim doživjeti. Ljude želim po iskustvima, a ne tuđim pričama, suditi. Nečije grozno, možda bude moje dobro. Nečije naporno, možda bude moje zanimljivo. Nečije hvalisavo, možda bude moje poučno. Nečije razmetljivo, možda bude moje darežljivo. Tuđa iskustva, ne moraju biti moja. Moja iskustva,: dobra ili loša bit će moji učitelji, moje lekcije!  Tuđe “priče” su... Tuđe. I ponekad, upravo samo to. Priče!  Nastale iz ljubomore, zle namjere ili dosade. Nadograđivane, autoru prilagođene. Često upakirane u dobru namjeru! Upozorenje! O tebi! O njemu! O njoj!  Jer vi ste loši. A ja sam frend! O meni “sve najbolje”! Dobri smo si! Sudit će me po svojim iskustvima. Sjetit će se kad sam uskočila, pomogla.  Hoću li ja ikad biti novi junak njegovih  tirada? Ili ću biti iznimka? Pa pobogu “prijatelj” sam.  Ali “znaš čuo/la sam” je jače od prijateljskih veza. “znaš čuo/la sam” je lijek. Droga. Adrenalin. Liječi vlastite frustracije. Nezadovo

  Bila je ovo godina prepuna izazova. I možda večeras neće biti velikih vatrometa, ni glamuroznih proslava. Možda će želje i očekivanja, u ponoć, biti nešto skromniji nego inače. Ali željela bih vjerovati, da smo postali jači, bolji ljudi sa širom perspektivom važnih stvari u životu. Zdravlja. Iskrenog zagrljaja i poljupca. Pružene ruke, obitelji i dobronamjernih prijatelja. Velikodušnih ljudi. Života bez maski (vidljivih i nevidljivih). Putovanja   bez propusnica i druženja bez tuđih uplitanja i ograničavanja. Željela bih vjerovati, da smo naučili nešto iz svojih loših postupaka. Da ćemo živjeti više svoje, nego tuđe živote. Manje kukati. Robovati. Spletkariti, ogovarati ili podmetati. Dijeliti, oduzimati, zbrajati ili trošiti na ono što nam ne treba. Da ćemo manje uzore tražiti na Instagramu, u namještenim   fotografijama i fotošopiranim životima, a više u sebi i onima oko sebe. Malo smo pogubili konce. Nikad više “sretnih” ljudi s namontiranim osmjesima, a nikad toliko nezad

  Nije poanta “samo” u Božiću. Poanta je da nakon dugo vremena, vidiš roditelje koje žive stotinama kilometara daleko. Pa dok još pakiraš kufere, osjetiš miris maminih sarmi, božićnih keksića i vidiš jasno, k’o da je tu, ispred tebe, tatin osmjeh, kad te ugleda pred vratima. Poanta je u djeci. Njihovoj radosti i iščekivanju. Svakodnevnom odbrojavanju. U srcu koje k’o kuća raste, kada ti kažu, kako Božić nije “pravi” bez bake, dide, uje, ujne i rođaka.   Kada vidiš, da iako mali, znaju kako radost nije samo u primanju. Onom poklonu, pod borom, s njihovim imenom. Da je poanta i u darivanju. U želji da druge činiš sretnima. U onom osjećaju punine, koji ti izazove pogled, prema tuđem osmjehu.   Poanta je u obiteljskom druženju, smijehu i stvaranju uspomena. U malim znacima pažnje, koja ispune srce i ostanu tamo zauvijek. Poanta je u zahvalnosti za ono što imaš. U želji da pomogneš, kada možeš. Onima koji to trebaju! Kao onda, kad se nakon vapaja za pomoć, iz Psihijatrijske bolnic