Možeš i točka

„Poštovanje se uči kod kuće. Ako je Vaše dijete bezobrazno malo govno, Vi ste krivi. Nije društvo, nije muzika, nisu igrice. Vi ste.“   George Carlin Djeca uče iz onog što vide! Hrpa roditelja koja su bezobrazna, odrasla govna, ostanu u šoku kad zamijete isti uzorak ponašanja na svom djetetu. Ne primjećuju, pri tom, bumerang efekt vlastitog   bezobrazluka. Svatko može biti zen i dosadno „hippy happy“ kada je sve o.k. Kada stvari idu onako kako smo ih zamislili. Prema ljudima koje volimo i koji su nam dragi. Ne zavaravajte se. Niste samo vi super cool. I osoba s kojom imate najgora životna iskustva, je nečiji odličan frend. Za ovu priču nije bitna vaša marketinški dorađena verzija. Nju imaju baš svi. Puno je bitnije   kako reagiramo kada se putanja malo zakrivuda. Kada   maske padaju. Zaboravite super sebe. Insta sebe. Onoga za reklamu. Na kojem skupljate lajkove. Onaj drugi vi, koji iskoči iz vas kad nastane problem, taj je u ovoj priči bitniji. Uspijevate li tada za

Vrućine umaraju. Teško dišeš. Kapljice znoja klize niz čelo. Kreneš na more. Misliš, bit će lakše. Turisti su zakrčili ceste. Gužva stvara osjećaj nervoze u donjem djelu tvoga trbuha. Kad konačno dođeš, nemaš gdje s ručnikom. U moru mravinjak. Djeca vrište i skaču oko tebe. Nemaš svoj mir. Navečer kreneš do grada. Nemaš gdje parkirati.   Ne možeš se probiti do svog najdražeg šanka. Odlaziš kući. Želiš spavati. Smeta ti buka. Ne možeš! Ujutro ustaneš popiti kavu. Probijaš se, kroz turističke vodiče s raznobojnim kišobranima. Baš su sad našli razgledavati znamenitosti. Kad bi bar pala kiša i rastjerala ih. Ali kad se to dogodi, zakrče puteve prema svim trgovačkim centrima. Prokleto ljeto! Da se bar vrate tamo odakle su već došli. Jedva čekaš zimu. Tada će sve napokon sjesti na svoje. Sljedećih 9 mjeseci grad će vrvjeti domaćim ljudima, svake subote između 11 i 13. U srijedu navečer, susret ćeš samo svoju sjenu u izlogu zatvorenih pizza cut-ova. Ali nema veze, bar se nećeš misli

Čitam danas; Hrvati su prvaci Europe. Prvaci u   vremenskom periodu koji provedu živeći s roditeljima. Kažu do 31,8 godine. Kada, pretpostavljam, odsele ne samo iz roditeljskog doma nego i države. Kada se, valjda konačno   prestanu   lagati da će biti bolje. Čitam, da je sve to zbog mediteranskog tipa života i jakih obiteljskih veza. Možda. Možda mi, zaista više volimo svoje roditelje nego sjevernjaci. I oni nas. Možda, kažem. A možda je i „krivac“ podatak da je u „toploj“ Hrvatskoj stopa zaposlenosti mladih 41,3%, a u „hladnoj i otuđenoj“ Nizozemskoj 70,9%. Možda Hrvati žive s roditeljima tako dugo i zato što nakon 16 g. školovanja, posao traže narednih 5. Možda zato što se nadaju da će se i ovdje, 20-ak godina nakon rata, konačno početi živjeti bolje. Da neće morati odseliti na taj „emocionalno hladni sjever“. Možda zato što se nadaju da će baš sljedeći razgovor za posao, biti onaj pravi. Možda i zato što su nakon stotina poslanih životopisa i namještenih razgovora za posao,

Nisam imala nesretnih ljubavi. Onih koji su počinjale vatrometima i završavale žrtvama. Epskih! Nekako su sve bile mirne i pitome. Možda i dosadno obične. Nisam zbog njih više vjerovala u princeze i prinčeve. A ni manje.   Nisu me nikad natjerale na ružne riječi. Nisam zbog njih zamrzila muškarce. Niti im prestajala vjerovati. Ali ne vjerujem u univerzalne recepte za ljubav. Ne tražim za nju upute u knjigama i na seminarima. Osjetim je unutra. Bude mi nekako toplo oko srca. Valjda jer tuče brže i jače. Nikad nisam očekivala scene iz filmova i jeftinih serija. Očekivala sam život! Jer ljubav nikad nije univerzalna. Ona je uvijek osobna i samo vaša. U ljubavi ste vas dvoje i scenaristi i redatelji i glavni glumci. Nema remake-a, nečijeg tuđeg filma. Ne može biti. Jeftine kopije i tako nemaju dug vijek. Ljubav nisu skupi pokloni. Jer ljubav je i za one koji novaca nemaju.  Ljubav je „volim te“ iz čista mira.  Držanje za ruku. Skuhani ručak. Zagrljaj s leđa kad se najmanje

Sjećam se, kako mi je išlo na živce kad bi mi, ne tako davno, „starci" započeli rečenicu: „U naše vrijeme...!" Okrenula bih očima i nastavila po svom. Negdje usput sam, pičeći tako po svom, prešla iz onih koji su okretali očima, u one zbog kojih okreću očima. Trudim se ne izgovoriti tu prokletu rečenicu, ali... Gledam ih sve, onako „omađijane“ filtriranim izlascima i instant odgovorima. Gledam   ih naviknute na odmah i sada. Gledam i žao mi je! Što nikad neće otkriti onaj osjećaj iščekivanja crtića nedjeljom u 7:15. Kad se zaletiš ispred TV-a i s osmjehom na licu, čekaš uz sliku isprekidanu smetnjama. Prestaneš disati od uzbuđenja, na lik onog animiranog vuka, koji je u ležećem položaju najavljivao novu epizodu Sport Billy-ja. A onda glasno zapjevaš uz uvodnu špicu. Žao mi je što neće smišljati nove igre, kojima bi ubijali dosadu, jer im je ekran ubio mogućnost da im dosadno uopće i bude. Ubija im i kreativnost doduše, ali koga briga. Žao mi je što neće osjetiti