Možeš i točka

  Nije me lako voljeti, u zadnje vrijeme. Tren plačem. Tren glumim da sam dobro. Tren planem i ljutim se na cijeli svijet. Dramatiziram i ludim. Tren se zatvorim u sebe i buljim u prazno. Razmišljam o svemu što se dogodilo. Zašto se dogodilo. Je li moralo baš tako i je li moglo drugačije. Seciram neprestano. U detalje. Razmišljam što će biti sutra. Koliko snage još imam i jesam li toliko jaka, k’o što neprestano, ovih mjesec dana, svi ponavljaju. I svugdje me ima. I u jučer i u sutra. Najmanje u danas. U sada. … A najviše “u sada”, sam uvijek bila uz njega. Gledam ga. Ne primjećuje to. Pomaže mi postaviti stol. Stavlja brzo i vješto tanjure… Posegne jednom rukom, na šank, za zdjelom salate.  Gledam u njegovo ozbiljno lice. Neupaljena cigareta, na rubu usana.  (Dobro mu stoji. Mrzim što puši, ali dobro mu stoji.)  Razmišljam… Kako je vozio moju mamu u bolnicu.  Kako je s mojim bratom organizirao sprovod, jer ja to nisam bila u stanju.  Kako vuče tatin, teški mobilni aparat za kisik, iz

  Na fiksni telefon u mojoj kući, nikad nitko ne zove. Osim moje mame. (Mrzi mobitele.)   Telefon ne zvoni već danima. Gledam u njega i čekam. Mislim, sad će. Ako samo još malo pričekam… Hoće!   Tišina ubija.   Zvoni, više! - ljutim se. Zvoni! Zvoooni!!!!!!   ....   “Razgovarala sam” onaj dan s mamom. Hodala nervozno   po kući, čas brišući prašinu, čas suđe, čas opet prašinu... pa bi se sklupčala na pod i u suzama   jecala;   Diši, mama, diši! Jaka si ti! Znaš da jesi!   Ostala siroče! Preživjela! √   Brinula o mlađoj sestri. Preživjela!√   Rasla u udomiteljskoj obitelji! Preživjela! √   Diši! Diši, mama diši!   Okretali su od tebe glavu, jer nisi bila “njihova”! Preživjela! √   Rat! Preživjela! √   Cijelu sebe, bratu i meni dala! Da, dok je tata radio u Nizozemskoj, niti 1 kilometar udaljenosti ne osjetimo! Stvorila, s njim, od nas ljude! Uspjela! √   Diši mama! Diši! Znam da me čuješ.   Gledam nesvjes