Nije me lako voljeti, u zadnje vrijeme. Tren plačem. Tren glumim da sam dobro. Tren planem i ljutim se na cijeli svijet. Dramatiziram i ludim. Tren se zatvorim u sebe i buljim u prazno.
Razmišljam o svemu što se dogodilo. Zašto se dogodilo. Je li moralo baš tako i je li moglo drugačije. Seciram neprestano. U detalje.
Razmišljam što će biti sutra. Koliko snage još imam i jesam li toliko jaka, k’o što neprestano, ovih mjesec dana, svi ponavljaju.
I svugdje me ima. I u jučer i u sutra. Najmanje u danas. U sada.
…
A najviše “u sada”, sam uvijek bila uz njega.
Gledam ga.
Ne primjećuje to.
Pomaže mi postaviti stol. Stavlja brzo i vješto tanjure… Posegne jednom rukom, na šank, za zdjelom salate.
Gledam u njegovo ozbiljno lice. Neupaljena cigareta, na rubu usana. (Dobro mu stoji. Mrzim što puši, ali dobro mu stoji.)
Razmišljam…
Kako je vozio moju mamu u bolnicu.
Kako je s mojim bratom organizirao sprovod, jer ja to nisam bila u stanju.
Kako vuče tatin, teški mobilni aparat za kisik, iz jedne prostorije u drugu.
Kako je tu!
Ne sjećam se, do u detalj, kaosa koji se događao. Sjećam se, kako se u jednom trenu, prislonio uz mene dok sam nepomični ležala.
Sjećam se da sam tiho rekla:
“Hvala!”
Gledam ga dok se gađa jastucima s Franom!
Gledam ga koliko se cijeli, bezuvjetno, želi dati Hani! Kako joj se prilagođava. Kako ne odustaje.
Gledam kako puno radi!
Gledam ga dok se smije!
Vidim sve naše svađe!
Vidim sve strahove!
Vidim sva veselja!
Vidim što smo zajedno i što bi bili jedno bez drugoga!
Vidim ljubav!
Vidim bolju verziju čovjeka, u kojeg sam se, prije nepunih 14 g., zaljubila!
Znam da me nije lako voljeti, u zadnje vrijeme!
Gledam ga!
Ne primjećuje to!
Tiho šapnem:
“Hvala!”
Primjedbe
Objavi komentar