Na fiksni telefon
u mojoj kući, nikad nitko ne zove.
Osim moje mame.
(Mrzi mobitele.)
Telefon ne zvoni
već danima. Gledam u njega i čekam. Mislim, sad će. Ako samo još malo
pričekam… Hoće!
Tišina ubija.
Zvoni, više!- ljutim se.
Zvoni!
Zvoooni!!!!!!
....
“Razgovarala sam”
onaj dan s mamom. Hodala nervozno po
kući, čas brišući prašinu, čas suđe, čas opet prašinu... pa bi se sklupčala na
pod i u suzama jecala;
Diši, mama, diši!
Jaka si ti! Znaš da jesi!
Ostala siroče!
Preživjela! √
Brinula o mlađoj sestri.
Preživjela!√
Rasla u udomiteljskoj obitelji!
Preživjela! √
Diši! Diši, mama diši!
Okretali su od tebe glavu, jer nisi bila “njihova”!
Preživjela! √
Rat!
Preživjela! √
Cijelu sebe, bratu i meni dala! Da, dok je tata radio u
Nizozemskoj, niti 1 kilometar udaljenosti ne osjetimo!
Stvorila, s njim, od
nas ljude!
Uspjela! √
Diši mama! Diši!
Znam da me čuješ.
Gledam nesvjesno
na sat!
Zvat će me, da su te danas, oko 15, skinuli s
respiratora! Znam da hoće! Svi će se čuditi. A ja ću znati zašto. Možda se ni
ti nećeš sjetiti! Možda mi nećeš vjerovati, kad izađeš iz bolnice i kad ti budem pričala! Ali znam
da me sad čuješ! I da, ovaj put, nećeš tvrdoglavo po svome.
Diši mama! Diši!
Obećala si Franu,
da ćete ti i on, ovo ljeto, slaviti rođendan skupa. Kao što su to
napravili dida i Luka! I nema veze što je njegov rođendan u 7, a tvoj, tek u 11 mjesecu.
Rekla si mu; “Nije bitno! Kad su mogli oni, možemo ti i
ja.”
Obećanja se ne krše! Ti ih nikada ne kršiš, mama! On to zna!
Diši mama! Diši!
25. 4. 2021; 15:50
Nije me čula!
...
Dani prolaze. Ja
sam tupa.
Ne želim slušati
kako vrijeme sve liječi. Jer ne liječi! Nitko, nikada, ne može popuniti tu rupu
unutar mene.
Tata je bolje...
Uzimam telefon. Po defoultu-u, nekako. 19 je sati. Vrijeme za nas dvije.
Htjela sam te
nazvati. Reći; “Eej mama! Tata je bolje!”. Da ne brineš. Znam kakva si.
A onda sam se sjetila
i opet sklupčala...
Vidim te tu ispred
sebe. Gledaš me uplašeno, dok te sestre, pod ruku, vode od mene.
Proganja me ta
slika svaki dan!
Nisam znala da je
to zadnji put! Duže bih te grlila, duže držala za ruku, više puta poljubila. Rekla bih nešto “pametno”. Da si borac. Da ti to možeš.
Da te volim... Ponavljala bih neprestano: “Volim te, mama!”
I tužna sam i
ljuta na sebe i na cijeli svijet i... boli.
Perem tvoju krvavu pidžamu već 3 tjedna. Tri tjedna
se ljutim, na proizvođače detergenta, jer mrlje ne izlaze.
Danas su se
konačno oprale. I opet se ljutim. Na njih i na sebe, jer sam oprala zadnji,
živući dio tebe. Ljutim se na sebe, jer sam od tebe ukrala na tisuće, minuta, sati i dana i poklonila ih
ljudima koji to nisu zavrijedili i koji to nisu, ne znaju i neće nikad znati
cijeniti.
Držim čvrsto tu
pidžamu, privijenu uz sebe, Nisu nam dali da te vidimo. Da ti mi zauvijek
zatvorimo, tvoje lijepe, zelene oči. Da ti dodirnemo ruku. Poljubimo u obraz.
Prođemo nježno prstima po tvojoj sijedoj kosi...
pa umjesto tebe,
grlim pidžamu. Jer si mi tako bliže!
Suze padaju na
pod, u tišini, a u glavi vrisak. Buka od tisuće i
tisuće decibela, koja neprestano ponavlja:
Nisam te držala za ruku.
Nisam te poljubila.
Nisam te zagrlila.
Nisam ti rekla da te volim.
Nisam ti rekla da te još trebam. Da te Marin treba. Da te
tata treba.
Nisam ti rekla da se ne bojiš..
Nisam se oprostila!
Nisam ti rekla: “Laku noć, mama!”
Gledam u telefon.
Plačem
sklupčana i molim ga da zvoni...molim ga
da zvoni!
Primjedbe
Objavi komentar