Možeš i točka

Ne vjerujem u Novogodišnje odluke. One svakodnevne su bitnije. Ali vjerujem u životne lekcije. U učenje. U iskustvo. A ako me je koja godina dobro protresla, održala lekciju i nečemu naučila; onda je to ova. Započela je sa smrću, redala jednu za drugom i smrću je završila. Zato, umjesto zdravice, srednji prst, joj visoko u zrak dižem! I ako joj je poanta bila održati mi lekciju, onda je valjda najvažnija ona, o prioritetima! Naučila me da će uvijek, koliko god se oko njih trudiš,  postojati ljudi koji te neće voljeti. Neće! Nekad zbog nesporazuma. Nekad zbog predrasuda, zlih jezika, laži, malicioznih priča. Možda zbog toga što su tako naučeni. Zbog toga što je lakše okriviti drugog, nego preuzeti odgovornost! Zapravo, ako nekog nisi svjesno i namjerno povrijedio, razlog zbog kojeg te ne voli, nije toliko ni bitan. Jer ničim to ne možeš promijeniti. I možeš se okretati u krevetu, ne spavati noćima i pitati gdje si pogriješio. Što si krivo napravio ili rekao. Je li nešto izvučeno iz kont

  Zbog okićenog bora. I blještavih lampica. Pa čak i zbog sladunjavih Božićnih filmova. Zbog svjetlucavog grada. Zbog šljokica! Mirisa kuhanog vina, rum puncha, “fritula” i roštilj kobasica. Zbog sv.Nikole i Djeda Mraza. Ali najviše zbog osjećaja. Zbog nade u čaroliju. Zbog nasmijanih lica. Zbog uzbuđenja u dječjim očima.  Zbog malih čuda koje inače nitko ne primjećuje! Zbog atmosfere! Zbog iščekivanja! Zbog obitelji koje se vide nakon dugo vremena. Zbog zaboravljenih ružnih riječi. Zbog opraštanja. Zbog prijatelja i druženja! Zbog smijeha. Zbog dugih, nerazdvojnih zagrljaja! Zbog poljubaca. Zbog otvorenog srca. Zbog neraskidivih veza topline, ljubaznosti i zahvalnosti... koje kruže među nama.   Nešto je magično u ovom “ho ho” zraku! Nešto zbog čega želite da traje! Samo neka traje!   Sretan Božić, dragi ljudi! S APortal-a

41? 91?   Baci ješku u arenu. Uzmi kokice, smjesti se udobno. I... Voilà! Neka igre počnu. Pusti nek se puk zabavlja. Jer dok se nateže oko nečega, od  prije 80 ili 30 g., ne može razmišljati o BDP-u, iseljavaju, nezaposlenosti, uništenoj proizvodnji, ponižavajućim mirovinama, nepotizmu, vezama, listama čekanja na MR, CT, ginekologa, oftalmologa...   Uvijek isti ljudi padaju na iste fore. Pjene se i zakrvljuju s neistomišljenicima oko prošlosti, zaboravljaju na svoju budućnost.    I vjerojatno sam milijun puta  pomislila:   Da mi je doživjeti dan, kad se neće vrištati o četrdeset i prvima i devedeset i prvima.    E pa drugi put pazi što želiš, jer...    Nisam to zamišljala baš ovako...    Jesi se cijepio? Jesi prosvjedovao?  Jesi za potvrde?  Umire li više cijepljenih ili necijepljenih?  Čiji su simptomi teži?  Tko koga ugrožava?  Čija su prava/životi/zdravlje dovedeni u pitanje? Jesu li? Tko je što od koga čuo?  Tko pouzdano zna bolje od nepouzdanog?  Čiji su izvori provjereni?  Tko m

  Možeš biti kučka. Hladnog   lica. Bez emocija. Bora smijalica. Jaka i moćna. Na vrhu svijeta. Štiklom na tuđim licima.  Možeš!   Možeš biti vještica. Pitati ogledalce tko je najljepši na svijetu. Hihotati se zlobno i glasno. Davati naloge da se vade srca, nazdravljajući elegantno čašom pjenušavoga.  Možeš.    Možeš privući naivne, kućicom od sljezovih kolačića i slatkiša. Prozorima od Nutelle. Slatkoriječivim lažima.   A onda ih zatući. Staviti u kavez. "Preko leševa do zvijezda!" Možeš.    Možeš biti i zločesti vuk. Puhati, puhati i otpuhati.... ono(g) što i tko smeta. Jer se našao na putu. Ili nije. Možda tek tako. Jer te veseli.  Možeš.   A možeš se i sjetiti kako je ogledalce odabralo drugu.  Kako je vještica završila u peći, a vuk u bunaru. Kako često pobjedi, onaj kojemu daju najmanje šanse.  Kako podmetanje nogu,  katkad motivira ljude dok padaju.    Pa dok se ti još slavodobitno smiješ,  oni ustanu. Očiste prašinu s ruku, čvrs

  Na "novinare" koji se danima bave pričom o nekome tko je stavio ruku u stražnjicu i onda ju prinio licu,   nazivajući sebe u isto vrijeme vertikalama društva, ne vrijedi trošiti riječi. Kao ni na one kojima je vrhunac izvještavanja, informacija prenesena s Instagram profila lokalnih "influencera". Kao ni na one kojima je tema tjedna zašto je stanoviti bodybuilder, u vezi, s punašnijom djevojkom. Da je novinarstvo dodirnulo dno dna, nije više vijest. Kao ni to da je u istom smjeru otišlo i društvo, koje pada u ekstazu na informacije, tko je s kim i tko je koga u "Braku na prvu*. Koliko god je jadno što mediji od prstiju u nečijem dupetu naprave vijest, toliko je jadno i ispod članka komentirati mentalno stanje osobe koja je to napravila ili savjetovati onu punašniju djevojku s početka teksta, da ostavi mišićavog zaručnika, jer će je on 'takvu' prije ili kasnije prevariti. Jadno je društvo koje se ismijava i ruga slabijima i drugačijima. A danas