Ne vjerujem u
Novogodišnje odluke. One svakodnevne su
bitnije. Ali vjerujem u životne lekcije. U učenje. U iskustvo.
A ako me je koja
godina dobro protresla, održala lekciju i nečemu naučila; onda je to ova.
Započela je sa
smrću, redala jednu za drugom i smrću je završila.
Zato, umjesto zdravice, srednji prst, joj visoko u zrak
dižem!
I ako joj je
poanta bila održati mi lekciju, onda je valjda najvažnija ona, o prioritetima!
Naučila me da će
uvijek, koliko god se oko njih trudiš, postojati ljudi koji te neće
voljeti.
Neće!
Nekad zbog
nesporazuma. Nekad zbog predrasuda, zlih jezika, laži, malicioznih priča. Možda
zbog toga što su tako naučeni. Zbog toga što je lakše okriviti drugog, nego
preuzeti odgovornost!
Zapravo, ako nekog
nisi svjesno i namjerno povrijedio, razlog zbog kojeg te ne voli, nije toliko
ni bitan. Jer ničim to ne možeš promijeniti.
I možeš se
okretati u krevetu, ne spavati noćima i pitati gdje si pogriješio. Što si krivo
napravio ili rekao. Je li nešto izvučeno iz konteksta. Pa se možeš sve nešto
truditi iznova i iznova dokazivati, podsjećati ih na to tko zaista jesi. Koliko
ti je stalo i ... da griješe.
Nadati se. Pa se
opet razočarati.
Trošiti se na
nekoga, koga ne možeš razuvjeriti. Možeš mu dati cijelog sebe. Možeš biti
najpažljiviji. Najdarežljiviji. Najljubazniji. Možeš u njegovom društvu titrati
i biti najbolja verzija sebe. Skakati na hop.
Prioriteti??!
Ako netko ne vidi,
sve što jesi bio i što jesi, ako moraš paziti na svaki pokret, svaku izgovorenu
riječ, ako ne možeš biti ti... onaj istinski ti... I dobar i veseo i brz na
riječima i tužan i šutljiv i onaj kojem je dopušteno pogriješiti. Kojem se to
neće uzeti za zlo... ako ti nije “dopušteno”, ono što njemu jeste. Ako se samo
ti trudiš, a s druge strane nailaziš na zid... je li vrijedno?
Ova godina me je naučila da treba naučiti odustati.
Naučila me da je
život kratak. Da ljude koje volimo i koji nas vole, ne uzimamo zdravo za
gotovo. Kao da će i sutra biti tu. Jer možda neće.
Naučila me, da je
svaki trenutak u kojem sam se trudila, nekom dokazati da nisam, ali zaista
nisam “to” za što me smatraju, bio trenutak manje s onima koji su me poznavali
i voljeli.
Naučila me, da
nikad ne znaš kada nekog vidiš zadnji put. Da se smrt ne najavljuje.
Naučila me da se
izgubljeno vrijeme ne može vratiti. Možda sam trebala više biti prisutna, češće
grliti, više ljubiti. Više govoriti da volim. Da mi je stalo.
Naučila me da je vrijeme uloženo u ljude važno. I da
pazim na koga ga trošim.
Naučila me da se
dajem onima koji to zaslužuju. Koji me vide takvu
kakva jesam. Sarkastičnu. Ciničnu. Plačljivu. Znatiželjnu. Pričljivu.
Nasmijanu. Tužnu. Euforičnu. Entuzijastičnu. Osjetljivu. Povučenu. Otvorenu.
Jaku. Ludu. Prisebnu. Zaboravljivu. Zanimljivu. Dosadnu. Živčanu. Smirenu. Sa svim svojim kontrastima. I ... još su tu.
Naučila me da kad
je najteže, vidiš najjasnije.
Naučila me da ti
netko ne mora biti blizu da bi bio blizak.
Naučila me da suze
ne smiješ držati u sebi. Da se moraš isplakati.
Da se neki gubici
nikada ne prebole. Da vrijeme ne liječi sve rane.
Naučila me da
cijenim sve što i koga imam. Da vidim da imam mnogo! Da to nikada, ne uzimam
zdravo za gotovo.
Naučila me da je dobro imati dijete u sebi. Sanjati, žarko željeti i bezuvjetno voljeti. Smijati se
glasno. Veseliti sitnicama.
Naučila me da
riskiram. Da zgrabim priliku, kad je ispred mene. I da baš tada dam najbolje od
sebe.
Da se ne bojim!
Naučila me da
vidim da mogu više. Da se ne podcjenjujem.
Naučila me da
nekad trebaš staviti sebe na prvo mjesto.
Naučila me da sam
jaka!
Ali da imam pravo
biti i slaba.
Najvažnije od
svega, naučila me da ne gubim vrijeme. Da danas kažem da volim. Da danas
zagrlim. Da danas ljubim. Da se danas usudim!
Da se kod bitnih,
ali zaista bitnih stvari, ponašam kao da sutra ne postoji!
Primjedbe
Objavi komentar