Možeš
biti kučka.
Hladnog
lica. Bez emocija. Bora smijalica. Jaka i moćna. Na vrhu svijeta. Štiklom na tuđim licima.
Možeš!
Možeš biti
vještica.
Pitati ogledalce
tko je najljepši na svijetu. Hihotati se zlobno
i glasno. Davati naloge da se vade srca, nazdravljajući elegantno čašom pjenušavoga.
Možeš.
Možeš privući
naivne, kućicom od sljezovih kolačića i slatkiša. Prozorima od Nutelle.
Slatkoriječivim lažima. A onda ih
zatući. Staviti u kavez.
"Preko leševa
do zvijezda!"
Možeš.
Možeš biti i
zločesti vuk. Puhati, puhati i otpuhati.... ono(g) što i tko smeta. Jer se
našao na putu. Ili nije. Možda tek tako. Jer te veseli.
Možeš.
A možeš se i
sjetiti kako je ogledalce odabralo drugu.
Kako je vještica
završila u peći, a vuk u bunaru.
Kako često
pobjedi, onaj kojemu daju najmanje šanse.
Kako podmetanje
nogu, katkad motivira ljude dok padaju.
Pa dok se ti još
slavodobitno smiješ, oni ustanu. Očiste prašinu s ruku, čvrstim udarcem
dlana o dlan. Puhnu u jednu ruku. Pa drugu. I krenu.
Brzo. Brže. Da ih
ni okom ne možeš uhvatiti.
Ostavljajući te
toliko iza sebe, da više ne ostaneš ni loša uspomena!
Samo beznačajna!
Primjedbe
Objavi komentar