Možeš i točka

  Pa čitam; Mamu napali, jer tjera supruga, da bude s djetetom, nakon što dođe s posla!   Što je to krivo u ovom naslovu? Što je to, što mi bode oči? U roditeljstvu, kako ga ja vidim, nitko me ne treba tjerati, da provodim vrijeme s mojim djetetom!!! Onoga dana, kada sam odlučila da sam spremna postati mama, bila sam svjesna kako to neće biti   Instagram priča sa srčekima i ispaljenim konfetima iznad naših nasmijanih glava. Da tu priču, neću moći filtrirati, kako bi “publici” bila privlačnija! Kako nećemo svi uvijek biti poslušni, nasmijani, čisti, u najboljoj odjeći i savršeno počešljani.   Onog trena kad sam odlučila imati dijete, bila sam spremna i na to: da će to dijete biti uvijek moje. I vikendom i radnim danom, i da zbog toga, neću izlaziti onoliko često koliko prije, da ću doći umorna s posla i “morati” odgovarati na milijun i jedno pitanje, da će me netko buditi noću, jer mu se piški, kaka ili ima noćnu moru, da će me taj netko, buditi i vikendom, točno u ono

Nikada nisam sanjala da ću postati doktorica. Ili frizerka. Učiteljica. Iako su se kockice u mojoj glavi s vremenom posložile, nisam već u djetinjstvu, imala posebnu viziju, što bih htjela raditi u životu. Ali mislim da, već tada, jesam znala na koji način želim raditi. Kako u životu, u bitnim stvarima, imam nekakvu neobičnu sreću, prije nekoliko godina, upoznala sam čovjeka, koji je tome dao i potvrdu. A meni je postao, poslovna i privatna inspiracija; Young Marina, nemoj nikad prestati učiti! Ljudi koji misle da sve znaju, uglavnom znaju jako malo. Nemoj biti jedna od takvih! Pazi što čitaš i koga slušaš. Pažljivo biraj učitelje. S vremenom ćeš i sama otkriti ,tko je “opasna” kopija, a tko vjerodostojan original. Internet ti nudi mnoštvo opcija. Koristi ga za poučne stvari. Od svake osobe koju upoznaš, probaj naučiti nešto novo. Nešto što do tad nisi znala. Budi svjesna svojih kvaliteta, ali i onoga na čemu možeš raditi. Samo tako tvoje mane, mogu postati tvoja prednost!

Na MR, idem svako malo. Već godinama. Već godinama mi, isto tako, svaki put uporno ponavljaju da će postupak trajati 15 ak minuta i da nije strašno. Iako zbog povijesti bolesti znaju i da sam to već sve prošla i da znam da ne traje ni blizu spomenutih 15 ak minuta. A što jeste ili nije strašno, je i tako individualni dojam. Sve do ovog petka. Ing. koji me je dočekao, pretpostavljam, nije slušao komunikološke i sociološke predmete na fakultetu. Bio je poprilično direktan, ponekad drzak i obraćao mi se sa „ti“, čim me ugledao. (Da se razumijemo, „ti“ mi ne smeta. Čak mi i laska, jer si umislim, da izgledam mlađe.) „Gle Marina, ovo će ti trajati oko sat vremena! S kontrastom možda nešto duže!“ Nasmijala sam se. Okrenuo se prema meni: „Pa radila si to već, znaš kako je!“ „Jesam. Znam. I baš zato što sam radila, sam i  klaustrofobična.“ „Razumljivo. Dat ću ti pumpicu s alarmom. Osjetiš li bilo kakav napadaj panike, pritisni. Pumpica zna zaštekati. Ako primijetiš da ne ulazim,

  Djeca se rađaju prema svijetu ispruženih ruku i otvorena srca. Ljubavi, osmjeha, radosti gladna! Na roditeljima je da odluče čime će ih hraniti. Ljubavi ili mržnjom. Otvorenim umom i srcem ili predrasudama. Nije do desetogodišnje djevojčice, koja radi ljestvicu najljepših i najbogatijih u razredu. Do roditelja je. Nije do četrnaestogodišnjaka, koji kamenuje psa lutalicu. Do roditelja je. Nije do predškolca, koji drugome kao psovku viče:”Srpčino!”. Do roditelja je. Nije do tinejdžera, koji ne poštuje profesora. Do roditelja je. Sve što izađe iz njihovog srca i usta, do nas je. Ne mogu im skupi pokloni, nadomjestiti vrijeme koje nismo proveli s njima, našu pažnju i ljubav. Izgubljeno vrijeme se ne može vratiti. Izgovorene riječi se ne mogu izbrisati. Sve što činimo i govorimo (o) drugima, njihove oči upijaju. Uši slušaju. Glavice pamte. Ruke preslikavaju. Lažite. Lagat će! Ogovarajte. Ogovarat će! Vrijeđajte. Vrijeđat će! Mrzite. Mrzit će! Spletkarite. Splet