Možeš i točka

Nije tada razumjela puno toga. Majka se uspješno trudila, da ona i sestra, ništa ne primijete. Imala je, snagu, zarazan osmjeh i onu filmsku, nesvakidašnju  ljepotu. Onakvu kakvu samo mame, u dječjim očima, mogu imati. Tek je puno kasnije shvatila, da su često ostajali bez novaca. Da im o tome nikad nije pričala. Shvatila je, zašto je mama govorila da nije gladna, dok bi vadila  njoj i sestri zadnji komadić ručka. Shvatila je i zašto je govorila, da joj ne treba ona haljina, koju je gledala zamišljeno u izlogu i o kojoj je maštala. Shvatila je, zašto im je lagala da on radi, kada kasno navečer, ne bi došao kući. Shvatila je, zašto je propustio brojne obiteljske ručkove, Božiće i Uskrse. Zašto nisu išli, na već dogovorene izlete. Shvatila je, zašto je mama imala česte glavobolje. Shvatila je i zašto je ostajala, iako je bila povrijeđena.  Razorena. Iako joj se činilo da ne može disati i da joj  je srce iščupano. Zašto je ostajala i onda  kada je znala da sluša laži. Kada je

Sjećam se, davno je to bilo, brat i ja bi sjedili na podu sobe, i slušali glazbu. On bi izabrao ploču, a ja bih trebala pogoditi bend, pjesmu i album. Nije bilo nikakve nagrade, osim za život, enciklopedijski stečenog znanja o heavy metalu i sličnim žanrovima. Takve “edukacije” su dovele do toga, da postanem njegov mali klon, po pitanju glazbenog ukusa. Sjećam se, i kako sam zbog toga, u osnovnoj školi, pokušala natjerati samu sebe da zavolim Madonu. Sve cure su je tada slušale, a za “moje” bendove, nitko, uglavnom,  nije čuo.  Madona mi nikako nije ulazila u uho, ali me, već tada, naučila puno važniju lekciju, od one glazbene.   Ne mijenjaj se na silu! Uvijek će biti onih, koji će ti se iščuđavati i onih koji će te prihvaćati. Trebaš biti svoja! Sjećam se, kako jesam ostala svoja, kada su u srednjoj školi, moji frendovi po glazbenom ukusu, znali kupiti bocu jeftinog vina. Sjeli bismo na “Kapetansku” i mlatili praznu slamu. Iako bih ponekad znala popiti pivo, kiselo vino ni

S ve nekako ide lakše kad si dijete. Klizi.  Nema pretjeranog analiziranja. Razmišljanja. Seciranja. Utjecaja okoline. Ne razmišljaš hoće li tvoje odluke biti prihvaćene.  Ako ti netko odgovara, družite se.  Ako te netko ljuti, kloniš ga se.  Ako se zaljubiš, kažeš.  Kad odrasteš, raščlanjuješ. Preispituješ. Procjenjuješ.   Jer to znači “biti odrastao”. “Biti odgovoran”. Instinkt ti govori da riskiraš, a razum uvjerava da provjeravaš. Instinkt kaže kreni. Razum kaže stani.  Instinkt kaže voli. Razum kaže, analiziraj. Instinkt vrišti bježi. Razum nalazi milijun opravdanja da ostaneš. Pa staneš. Zbrajaš. Oduzimaš. Nečkaš se. Možda da pričekaš. Možda se okolnosti promjene.  Možda sutra, prekosutra, sljedeći mjesec. Možda nikad. I dok ti analiziraš, kroz prste ti kliznu prijateljstvo, ljubav, prilika… Dok vodiš monologe o svojoj ljudskosti, netko drugi računa upravo na tvoje suosjećanje, prepoznajući ga kao tvoju slabost. Očekuje da tretiraš njegovu ne

Nedostaju mi dodiri. Nekako mi to najviše nedostaje u ovo ludo vrijeme. Ne oni intimni, ljubavni. Njih imam. Nedostaje mi da poletim prema nekome, koga dugo nisam vidjela. Zagrlim, onako iskreno. Čvrsto. Bez zadrške i upita smijem li. Nedostaje mi, da pružim ruku na poslovnom sastanku. Nedostaje mi “nazdravlje” kad kihnem. Mrski su mi oni optužujući pogledi. To mi nedostaje. Puno više, nego trajni lak na noktima. Više me je strah, da nam hladna distanciranost ne postane svakodnevica, nego što me je strah mojih vlastoručno uređenih obrva. Kada sam zadovoljna sobom, ne smeta mi izrast na kosi.   Mogu obući majicu benda koji slušam, minicu, tenisice i osjećati se kao milijun dolara, a pri tom srušiti sve prihvatljive standarde onoga što lijepo, nekom jeste. Volim mijenjati frizure, boje kose. Volim se i našminkati, obuti štikle. Ali ne vrijedi to ništa, ni ne pokušavam, onda   kada se iznutra raspadam! Slijedi do u detalje, određene upute i izgledat ćeš bolje... … izgubi k