Nije tada razumjela puno toga. Majka se uspješno trudila, da ona i sestra, ništa ne primijete. Imala je, snagu, zarazan osmjeh i onu filmsku, nesvakidašnju ljepotu. Onakvu kakvu samo mame, u dječjim očima, mogu imati.
Tek je puno kasnije shvatila, da su često ostajali bez novaca. Da im o tome nikad nije pričala. Shvatila je, zašto je mama govorila da nije gladna, dok bi vadila njoj i sestri zadnji komadić ručka. Shvatila je i zašto je govorila, da joj ne treba ona haljina, koju je gledala zamišljeno u izlogu i o kojoj je maštala. Shvatila je, zašto im je lagala da on radi, kada kasno navečer, ne bi došao kući. Shvatila je, zašto je propustio brojne obiteljske ručkove, Božiće i Uskrse. Zašto nisu išli, na već dogovorene izlete. Shvatila je, zašto je mama imala česte glavobolje.
Shvatila je i zašto je ostajala, iako je bila povrijeđena. Razorena. Iako joj se činilo da ne može disati i da joj je srce iščupano.
Zašto je ostajala i onda kada je znala da sluša laži. Kada je znala, da su obećanja prazna.
Zašto je ostajala, kada se lupalo vratima. Kada je čistila razbijene stvari.
Kad je proplakala noći. Kada se trudila, da drugi ne primijete.
I onda kad je bila bez novaca. Kada je bila gladna. Kada je smišljala kako će preživjeti sutra.
Dok je od djece skrivala suze. Dok im je lagala da je sve u redu.
Dok su joj dežurni moralisti, pričali iza leđa i govorili kako je glupa jer ostaje.
Cijelo to vrijeme, ona se nadala.
Nadala se, svaki put kad bi ju slomio. Kad bi ju povrijedio. Dok je disala duboko i ponavljala sebi tiho i kroz zube, kako je to zadnji put. Zadnja šansa. Kako će ga popraviti. Kako će se zbog njih promijeniti. Kako će od sada biti drukčije.
Nadala se, iz dana u dan. Nadala se sve do jednog dana, kada je baš neposredno prije nego što će se u potpunosti raspasti, shvatila, da nikoga ne može mijenjati. Nikoga ne može popraviti.
Nikoga osim sebe!
U početku je znala misliti o njemu. Dok bi u drugom gradu, na klupici, nekog drugog parka, sjedila i sa smiješkom, gledala nju i sestru kako se veselo igraju i bacaju loptu u zrak. Pitala se, zna li on što propušta. Je li ga briga? Nekako je voljela misliti da mu je stalo. Zamislila bi ga u praznom stanu. Sjedio je na praznom krevetu. U tišini. Znao bi da je pogriješio. Pustio bi suzu. Ponekad. Tamo u njezinim mislima.
Zamišljala ga je neko vrijeme, a onda je, tek tako, bez nekog posebnog razloga, u potpunosti prestala misliti o njemu.
Primjedbe
Objavi komentar