Možeš i točka

  Zamišljam nekad da sam hrabra. Ne onako, ‘umri muški’ hrabra. (Ne volim puške, krv i ubijanja.).   Zamišljam da sam dovoljno hrabra za rezove. Za šaku o stol. Za ‘dosta’. Uklanjanje onog što guši, sputava, lagano ubija. Zamišljam da sam hrabra. Onako… baš kurčevita. Da ne dajem druge, treće, četvrte, pete šanse.  Zamišljam nekad da sam hrabra. Da ne vjerujem bezuvjetno. Da se ne nadam uzaludno. Da prekrižim. Da zauvijek zaboravim. Zamišljam da sam hrabra. Da imam muda, da na bezobrazluk vratim bezobrazlukom. Da nisam pristojna prema nepristojnima. Da vratim ono što dobijem. Da im se u lice nasmijem.  Zamišljam da sam hrabra za srednji prst, svima onima koji ga zaslužuju. Bez razmišljanja. Bez možda. Bez što ako…. Zamišljam da sam dovoljno hrabra, da ne ubijam sebe pristajanjem na kompromise. Da imam razumijevanja za druge, on oliko koliko ga drugi pokazuju meni. Da imam za njih poštovanja, koliko ga i primim. (Niti grama više.) Zamišljam da sam makar toliko hrabra, da promijenim sebe

                                                                Mogu se usuditi. Mogu pokušati. Mogu se truditi. Mogu uspjeti. Mogu se dati. Mogu pomoći. Mogu voljeti. Mogu se smijati. Mogu sjediti na suncu ili šetati na buri. Mogu raditi anđele u snijegu k’o da mi je 10. Mogu biti emotivna, melodramatična i patetična. Mogu biti ironična, samokritična i sumnjičava. Mogu biti samopouzdana. Mogu biti pompozna i ekscentrična. Mogu plakati. Mogu vrištati. Mogu se ljutiti Mogu se razočarati. Mogu oprostiti. Mogu presjeći. Mogu otići. Mogu se zatvoriti u sebe. U sobu! Biti neshvaćena. …ali ne moram, ako neću. Ne moram svima biti najbolja. Ne moram trpjeti nepoštivanje. Ne moram šutjeti. Ne moram otići pognute glave. Ne moram uvijek potvrdno kimati glavom i povlađivati. Ne moram svakome i uvijek biti dostupna. Ne moram nikog uvjeravati da sam dobro, kada sam loše. Ne moram dijeliti javno statuse da “do(po)kažem” svoju sreću. Ne moram u nedogled imati razumijevanja, za onog tko ne razumije men

  Nisam htjela pisati o ovoj temi. Stvarno nisam. Između ostalog i zato što ne postoji zbrkanija osoba od mene po pitanju pandemije. Vjerojatno ne bih napisala ni riječi, da nisam u nedjelju, slučajno vidjela taj suludo glupi prilog na dnevniku, jedne od hrvatskih televizija. O Novaku Đokoviću, mogu reći da je vrhunski sportaš, veliki humanitarac i čovjek bez predrasuda. No njegov “izlet” u Australiju, postao je neprobavljiva sapunica u kojoj, zaraćene strane pokušavaju prigrabiti komadić slave, preko tuđih leđa. Tako je i autorica gore spomenutog priloga, pokušala dokazati svoju superiornost, nad tenisačem, suflirajući maloljetnim tenisačima i tenisačicama da bi trebali prestati u Novaku gledati uzora, jer im on to, više ne može biti. Prilog je bio gadljiv i negledljiv. Misli što hoćeš, ali ne osuđuj i ne truj dječje umove Možeš o Đokoviću ili Australcima misliti što hoćeš. Možeš zagovarati jednu ili drugu stranu. Možeš o tome raditi i pristrane i nepristrane priloge, ali doći na dječ

Godinu u kojoj ćete prestati pušiti. U kojoj ćete zdravije jesti, manje piti. Konačno početi vježbati. U kojoj ćete ulagati u sebe, u svoje znanje. Više čitati. Više učiti. Više se smijati. U kojoj ćete otići na pregled dojke, o kojem pričate zadnje 3 godine. U kojoj nećete mijenjati druge, jer ste konačno shvatili da ih mijenjati ne možete. U kojoj ćete prestati objašnjavati tko ste.  Tko vas nije prepoznao prvi, drugi, peti put,  neće ni 505. U kojoj se nećete uspoređivati s drugima, nego sobom. Onim od jučer i onim koji želite sutra biti … U kojoj ćete manje filtrirati slike i živote  za društvene mreže, a više živjeti. U kojoj će vam biti manje bitno da se svidite “njima”, a više da se svidite sebi. U kojoj vam sreća neće ovisiti o broju “lajkova” i pregleda, nego o broju zagrljaja i poljubaca. U kojoj ćete manje zabadati nos u tuđe živote, a više se baviti svojim. U kojoj nećete mrziti, imati predrasuda, nećete spletkariti, ni osuđivati. U kojoj se nećete hraniti tuđim padovima i

Ne vjerujem u Novogodišnje odluke. One svakodnevne su bitnije. Ali vjerujem u životne lekcije. U učenje. U iskustvo. A ako me je koja godina dobro protresla, održala lekciju i nečemu naučila; onda je to ova. Započela je sa smrću, redala jednu za drugom i smrću je završila. Zato, umjesto zdravice, srednji prst, joj visoko u zrak dižem! I ako joj je poanta bila održati mi lekciju, onda je valjda najvažnija ona, o prioritetima! Naučila me da će uvijek, koliko god se oko njih trudiš,  postojati ljudi koji te neće voljeti. Neće! Nekad zbog nesporazuma. Nekad zbog predrasuda, zlih jezika, laži, malicioznih priča. Možda zbog toga što su tako naučeni. Zbog toga što je lakše okriviti drugog, nego preuzeti odgovornost! Zapravo, ako nekog nisi svjesno i namjerno povrijedio, razlog zbog kojeg te ne voli, nije toliko ni bitan. Jer ničim to ne možeš promijeniti. I možeš se okretati u krevetu, ne spavati noćima i pitati gdje si pogriješio. Što si krivo napravio ili rekao. Je li nešto izvučeno iz kont

  Zbog okićenog bora. I blještavih lampica. Pa čak i zbog sladunjavih Božićnih filmova. Zbog svjetlucavog grada. Zbog šljokica! Mirisa kuhanog vina, rum puncha, “fritula” i roštilj kobasica. Zbog sv.Nikole i Djeda Mraza. Ali najviše zbog osjećaja. Zbog nade u čaroliju. Zbog nasmijanih lica. Zbog uzbuđenja u dječjim očima.  Zbog malih čuda koje inače nitko ne primjećuje! Zbog atmosfere! Zbog iščekivanja! Zbog obitelji koje se vide nakon dugo vremena. Zbog zaboravljenih ružnih riječi. Zbog opraštanja. Zbog prijatelja i druženja! Zbog smijeha. Zbog dugih, nerazdvojnih zagrljaja! Zbog poljubaca. Zbog otvorenog srca. Zbog neraskidivih veza topline, ljubaznosti i zahvalnosti... koje kruže među nama.   Nešto je magično u ovom “ho ho” zraku! Nešto zbog čega želite da traje! Samo neka traje!   Sretan Božić, dragi ljudi! S APortal-a

41? 91?   Baci ješku u arenu. Uzmi kokice, smjesti se udobno. I... Voilà! Neka igre počnu. Pusti nek se puk zabavlja. Jer dok se nateže oko nečega, od  prije 80 ili 30 g., ne može razmišljati o BDP-u, iseljavaju, nezaposlenosti, uništenoj proizvodnji, ponižavajućim mirovinama, nepotizmu, vezama, listama čekanja na MR, CT, ginekologa, oftalmologa...   Uvijek isti ljudi padaju na iste fore. Pjene se i zakrvljuju s neistomišljenicima oko prošlosti, zaboravljaju na svoju budućnost.    I vjerojatno sam milijun puta  pomislila:   Da mi je doživjeti dan, kad se neće vrištati o četrdeset i prvima i devedeset i prvima.    E pa drugi put pazi što želiš, jer...    Nisam to zamišljala baš ovako...    Jesi se cijepio? Jesi prosvjedovao?  Jesi za potvrde?  Umire li više cijepljenih ili necijepljenih?  Čiji su simptomi teži?  Tko koga ugrožava?  Čija su prava/životi/zdravlje dovedeni u pitanje? Jesu li? Tko je što od koga čuo?  Tko pouzdano zna bolje od nepouzdanog?  Čiji su izvori provjereni?  Tko m

  Možeš biti kučka. Hladnog   lica. Bez emocija. Bora smijalica. Jaka i moćna. Na vrhu svijeta. Štiklom na tuđim licima.  Možeš!   Možeš biti vještica. Pitati ogledalce tko je najljepši na svijetu. Hihotati se zlobno i glasno. Davati naloge da se vade srca, nazdravljajući elegantno čašom pjenušavoga.  Možeš.    Možeš privući naivne, kućicom od sljezovih kolačića i slatkiša. Prozorima od Nutelle. Slatkoriječivim lažima.   A onda ih zatući. Staviti u kavez. "Preko leševa do zvijezda!" Možeš.    Možeš biti i zločesti vuk. Puhati, puhati i otpuhati.... ono(g) što i tko smeta. Jer se našao na putu. Ili nije. Možda tek tako. Jer te veseli.  Možeš.   A možeš se i sjetiti kako je ogledalce odabralo drugu.  Kako je vještica završila u peći, a vuk u bunaru. Kako često pobjedi, onaj kojemu daju najmanje šanse.  Kako podmetanje nogu,  katkad motivira ljude dok padaju.    Pa dok se ti još slavodobitno smiješ,  oni ustanu. Očiste prašinu s ruku, čvrs