Nisam htjela pisati o ovoj temi. Stvarno nisam. Između ostalog i zato što ne postoji zbrkanija osoba od mene po pitanju pandemije.
Vjerojatno ne bih napisala ni riječi, da nisam u nedjelju, slučajno vidjela taj suludo glupi prilog na dnevniku, jedne od hrvatskih televizija.
O Novaku Đokoviću, mogu reći da je vrhunski sportaš, veliki humanitarac i čovjek bez predrasuda.
No njegov “izlet” u Australiju, postao je neprobavljiva sapunica u kojoj, zaraćene strane pokušavaju prigrabiti komadić slave, preko tuđih leđa.
Tako je i autorica gore spomenutog priloga, pokušala dokazati svoju superiornost, nad tenisačem, suflirajući maloljetnim tenisačima i tenisačicama da bi trebali prestati u Novaku gledati uzora, jer im on to, više ne može biti.
Prilog je bio gadljiv i negledljiv.
Misli što hoćeš, ali ne osuđuj i ne truj dječje umove
Možeš o Đokoviću ili Australcima misliti što hoćeš. Možeš zagovarati jednu ili drugu stranu. Možeš o tome raditi i pristrane i nepristrane priloge, ali doći na dječji trening i djecu od desetak godina uvjeravati kako trebaju, ako već nisu (a uglavnom nisu ) promijeniti mišljenje o tenisaču, je u najmanju ruku degutantno.
Da se odmah razumijemo. Ako ja ili moj susjed, ne možemo ući u poštu bez COVID potvrde, ne bi to trebao moći ni Andrej Plenković. Ni Luka Modrić. Ni Novak Đoković. Ime ne treba činiti iznimku. Tako bi trebalo biti. Je li zaista tako, kao i je li odluka o COVID potvrdama ispravna, segregacijska, potrebna ili suluda, tema je neke druge priče.
Ili recimo to ovako, ja “no name” osoba, bih uskoro trebala otputovati na jedan od vodećih svjetskih sajmova. Tvrtka za koju radim je sudionik već godinama.
Svakodnevno dobivam obavijesti organizatora na službeni mail, u kojem sudionike upoznavaju s trenutnom situacijom i zahtjevima koje moramo ispuniti za ulazak na teritorij Republike Njemačke, na sam sajam, kao i o mjerama u državi.
Ja se s tim mjerama mogu i ne moram slagati, mogu i ne moram misliti da su pretjerane, mogu i ne moram misliti da će pomoći meni osobno i čovječanstvu, ali znam da ja ne mogu u državu ući, ako ne ispunim njihove poprilično stroge zahtjeve. Moja uvjerenja, njih apsolutno ne zanimaju.
Mogu se buniti. Mogu odbiti ići, a mogu i buntovno doći tamo bez traženog i bit ću deportirana jednako kao što je deportiran Đoković iz Australije.
Na meni je.
I nije za ovu priču bitno jesam li cijepljena, jesam li preboljela, hoću li na kraju u Njemačku ići ja ili netko drugi, slažem li se s mjerama ili smatram da su pretjerane, je li sve to skupa fer ili samo način da nas se kontrolira, smatram li da je Đoković u pravu ili je pogriješio…
Svak’ se bori na svoj način
Situacija u svijetu je na našu žalost takva kakva jeste i mo’š ga j… Možeš je odobravati ili se boriti protiv nje, ako je smatraš nepravednom, ali je ne možeš negirati.
Ne mislim da nepravdu, ako misliš da postoji, ova ili bilo koja druga, treba prešutjeti… Ne treba. O njoj treba pričati. Vrištati čak.
Ono što ne treba, jeste tražiti da budeš iznimka, umjesto da se boriš protiv pravila.
Ako je ovo Đokovićev način da se bori protiv nečega u što ne vjeruje, to je njegovo pravo i njegov izbor. Svatko se suočava s onim što smatra nepravednim, na svoj način. Prešućivanjem ili tako što ćeš poslušno pognuti glavu. Buntom! Glasnim vikanjem ili prigovaranjem ispod glasa. Direktno ili zaobilaznim putem. Traženjem da budeš izuzetak od pravila. Jednakiji. Ili tako da odlučiš biti prodoran glas onih, čiji se glas ne čuje. Ali svatko od nas se onda treba suočiti s posljedicama svojih izbora.
Bio slavan ili anoniman.
Novinarka željna slave
Možemo Đokovića opravdavati ili kritizirati.
Ali ono što ne možemo jeste, djecu od desetak godina tražiti mišljenje o temi, na kojoj lome koplja daleko zrelije, obrazovanije i kompetentnije osobe, ne od te djece, nego od dotične, za čovječanstvo “zabrinute” novinarke.
Moje dijete ima 11 godina. Veći dio svog života trenira nogomet.
I da je Rashford, njegov idol, kojim slučajem bio na mjestu Novaka Đokovića, zadnje što bih htjela, da nadobudna “novinarka”, željna 5 min slave, dođe na njegov trening i njega, mog nećaka i njihove suigrače, pokuša uvjeriti da je sve što je Rashford ikada napravio, sada palo u vodu i da uzor traže u nekom drugom. Da ga osuđuju. Ocrnjuju! Podcjenjuju!
Fran trenira nogomet. Hana ide na satove glume.
Imaju svoje roditelje koji će ih učiti da vole, da poštuju razlike, da budu pristojni, da pomognu i da kritički promišljaju. Imaju profesore koji će ih učiti matematiku, hrvatski, engleski, talijanski…
Imaju trenere koji će im pomoći da iz sebe izvuku najbolje i budu najbolji u onom čime se bave.
Ne trebaju im mržnjom puniti glavu, novinari željni slave!
Pustite ih da se bave onim čime vole, bez nametanja “političkih” i “epidemioloških” konotacija. A oni će, sami, kada budu dovoljno zreli i s određenim vremenskim odmakom donijeti svoj sud o Đokoviću. Sami će tada selektirajući izvore, imati mišljenje o pandemiji. Pustite ih da misle. Da bez vas, dođu do zaključka, je li baka umrla priključena na respirator, zbog bolesti koja je izmišljena. Sama. Bez mogućnosti da ju uhvatimo za ruku i “lažemo” joj da će biti O.K.. Bez mogućnosti da je zadnji put poljubimo i zagrlimo. Da ona poljubi ili zagrli nas.
Neka sami dođu do zaključka je li dida bio spojen na kisik mjesec dana u bolnici i još 2 mjeseca, 18 sati na dan, u našem domu, zbog obične viroze. Jesmo li mu morali za bakinu smrt javiti preko video poziva i bez mogućnosti da u najtežim trenucima budemo uz njega mi, a ne doktori i sestre u “svemirskim odjelima”.
Pustite ih da sami, kada prođe dovoljno vremena, dođu do zaključka, bi li sve bilo drugačije da su baka i dida bili cijepljeni ili bi bilo isto. Bi li bilo gore. I kakve je sve to skupa imalo psihološke posljedice na našu obitelj. Je li cjepivo izmišljotina farmaceutskog lobija za brzo bogaćenje ili je nešto što pomaže. Je li do kolapsa u zdravstvenom sustavu došlo zbog pandemije ili njoj unatoč. Jesu li mjere o zatvaranju bile neophodne ili su dovele do jedne od većih ekonomskih kriza u zadnjih stotinjak godina.
Manite se više podjela na vaksere i antivaksere!
Je li u redu raditi podjele na cijepljene i necijepljene. Je li on-line nastava napravila više štete ili koristi. Na kraju krajeva i jesu li sportska natjecanja fer kada najbolji na njima ne sudjeluju. Kada Đokovića nema na Australianu, a svakim danom ostajemo bez nekoliko rukometaša na europskom prvenstvu. Tko je tu zaista, na kraju, “najbolji”. Neka sami zaključe krije li se istina o svemu, u ekstremnim stavovima ili negdje između.
Ostavite djecu na miru! Pustite ih da uče. Da čitaju. Da selektiraju informacije. Da rastu, ali da do tada budu djeca. Nevina pa i naivna, ako treba. Pustite ih da oni sami shvate što je sve u ovome bilo pravo, a što krivo i ne navodite ih VI, na zaključak, gospođo novinarko. Nemate na to pravo!
Pustite ih da promišljaju i misle.
A ako ih pustite da misle, možda će oni, jednom, doći do pravog odgovora o svemu što nam se događa zadnjih godina!
Možda oni hoće, jer ja sada, iskreno, to ne mogu!
Foto: MARCO BERTORELLO Afp / via Sportske novo
Primjedbe
Objavi komentar