Možeš i točka

Za L. vjerojatno nikad ne bih čula, da nije mog posla! Ona je jedna od onih tipova suradnika, koji ti posao olakšava i zbog kojih se veseliš novom radnom danu! Počele smo surađivati prije nešto više od godinu i pol dana. I iako nas dijeli velika vremenska udaljenost, to nam niti malo nije otežavalo komunikaciju. No koliko god ona bila stručna i profesionalna u onom što radi, nije to razlog ovog teksta! U vrijeme kad ova priča počinje, L. je bila uspješna odvjetnica.   Bavila se uglavnom slučajevima oboljelih od HIV-a, dobnom diskriminacijom i invalidnošću. Voljela je svoj posao i nije joj smetalo raditi do kasno u noć. Njezini roditelji su bili udomitelji. Uglavnom su udomljavali djecu koja su imala zdravstvenih problema. Iako je mislila da su divni ljudi, ponekad je smatrala da su ludi, jer su u svoj dom, primali djecu s teškim invaliditetima. Nedugo prije nego joj je iznenada preminula majka, roditelji su   udomili troje djece.   Svi su   rođeni s recesivnom distrofičnom epide

Koliko vas se našlo u situaciji da vas netko uzme na zub, a bez nekakvog opravdanog razloga? Vjerojatno ste imali potrebu raščistiti stvari. Objasniti. Ali ono što se vama činilo logičnim i za što ste mislili da će druga strana shvatiti, postajalo je još veći problem. Svaka vaša riječ je bila upotrebljena protiv vas. Koliko god ste se trudili objasniti situaciju, nailazili ste na zid! Druga strana je svaki vaš osmjeh tumačila kao izvještačenu glumu. Vaše suze kao laž! Vašu ljubav, kao jeftinu predstavu za javnost! A vi ste bili Cruella de Vil, iako niste zavrijedili takvu titulu! Možda ste vi bili ta druga strana! Jeste li se ikad našli u situaciji da ste nekog optuživali da vas ne voli, a da mu zapravo nikad niste dali priliku da ga upoznate? Jeste li odbijali poslušati njegovu verziju, unaprijed ga osuđujući da laže? Jeste li tražili rupe u priči, nekoga tko je možda samo bio uzrujan, jer ga lažno optužujete? Jeste li tražili poštovanje, a da ga niste dali? Po

Priznajem, jedna sam od onih koji se rasplaču gotovo na svaku sitnicu. Plakala sam na vrtićkim priredbama. Na nastupima, tada sedmogodišnje navijačice. Subotom, kad osmogodišnje desno krilo NK "Arbanasa" zabije gol. Plačem na filmovima. A baš prošli tjedan sam se pošteno rasplakala, u kinu na Čudesni park. Crtić, za one koji ne znaju. Plačem i na vjenčanjima. Što je u neku ruku paradoks. Ne volim, naime vjenčanja. Nemam ništa protiv "ovjekovječenja" ljubavi dvoje ljudi. Vesele me pozitivne vijesti i od srca se radujem takvima. Naprosto ne volim cijeli taj cirkus vezan uz vjenčanja. Kažu da sve djevojčice, sanjaju svoje vjenčanje. Kažu! Ja ne bih znala! Nisam nikad spadala u taj tip djevojčica! Niti danas, kad sam zakoračila u četrdesete, nisam promijenila svoje mišljenje. Ne žalim što nisam imala raskošno vjenčanje s 200 uzvanika. Vjerojatno ga ne bih imala, niti da se rodim još 10 puta. Osobno bih radije, novac potreban za spomenutu ceremoniju, uložila u n

Nedjelja! Lagano se protegnete i nasmijete sretno, jer vas nije probudila budilica. Sreća traje cijelih nekoliko minuta, a onda slijedi grč u želudcu! Sutra je ponedjeljak. I krećete ispočetka. Treba preživjeti novi tjedan. Petak popodne je tako daleko! Toliko vas uznemiruje činjenica da je sutra ponedjeljak, da uopće ne možete uživati u nedjelji pred vama. Ne razmišljate o vremenu koje možete provesti s dragim ljudima. „Carpe diem!" je samo neka glupa latinska izreka, koja nema značenja. Najradije biste pokrili glavu jastukom i ostali u krevetu cijeli dan. Suosjećajući sami sa sobom! Ali nije kriv ponedjeljak! To je samo dan u tjednu! Možda radite posao koji ne volite! Možda imate groznog šefa. Napornog kolegu! Premalu plaću! I znam, zadnje što trebate, je još jedan članak u nizu, koji će vam reći kako trebate promjenu. U kojem ćete pročitati: „Riskirajte! Promijenite posao. Radite nešto što volite. Radite s nekim tko će cijeniti vaš rad.“ Pomislite, lako je dijeliti savje

"Znaš, kad sam dobio treću kćer, mnogi su mi govorili da sam mlad i imam još vremena za popravni! Kad sam ih pitao kako to misle, sve moje kćeri su naime žive i zdrave, odgovorili su mi:"Da, ali nisu sinovi!" Takvima bih se samo nasmijao u lice!" Nije ovo citat iz nekog viktorijanskog doba! Ovo mi je nedavno ispričao, ponosni otac tri prekrasne kćeri! Koliko puta uhvatite ljude oko sebe da se rugaju "primitivnim" kulturama. Onima, tamo negdje daleko od nas. Možda im se i pridružite u tome.   U isto vrijeme ovakve rečenice su dio našeg svakodnevnog, "modernog" folklora. Ljuti me to! Ne samo zbog toga što sam žena! Jedna od "nuspojava" moje osnovne dijagnoze, s kojom sam se morala suočiti, bila je i ta da neću moći imati djece! Kada sam ipak ostala trudna, moj ginekolog je rekao da je ta trudnoća medicinsko čudo! Bila sam izvan sebe, jer sam mislila da nikada to neću doživjeti! Ali takav tip čuda, ne ide baš lagano! Već s