Nedjelja! Lagano se protegnete i
nasmijete sretno, jer vas nije probudila budilica. Sreća traje cijelih nekoliko
minuta, a onda slijedi grč u želudcu! Sutra je ponedjeljak. I krećete
ispočetka. Treba preživjeti novi tjedan. Petak popodne je tako daleko! Toliko
vas uznemiruje činjenica da je sutra ponedjeljak, da uopće ne možete uživati u
nedjelji pred vama. Ne razmišljate o vremenu koje možete provesti s dragim
ljudima. „Carpe diem!" je samo neka glupa latinska izreka, koja nema
značenja. Najradije biste pokrili glavu jastukom i ostali u krevetu cijeli dan.
Suosjećajući sami sa sobom!
Ali nije kriv ponedjeljak! To je
samo dan u tjednu! Možda radite posao koji ne volite! Možda imate groznog šefa.
Napornog kolegu! Premalu plaću! I znam, zadnje što trebate, je još jedan članak
u nizu, koji će vam reći kako trebate promjenu. U kojem ćete pročitati:
„Riskirajte! Promijenite posao. Radite nešto što volite. Radite s nekim tko će
cijeniti vaš rad.“ Pomislite, lako je dijeliti savjete s pozadinom iza sebe.
Roditeljima koji će uskočiti. Partnerom koji zarađuje za dvoje. S nasljedstvom
kojim ćete pokrenuti „svoje snove". A tko će vama platiti režije? Tko će
djeci kupiti knjige ili odjeću? Odakle vam sredstava za hranu do kraja mjeseca?
Preponosni ste i „prestari" da posuđujete od roditelja. A i čini vam se to
pomalo neodgovornim u vašim godinama. I odlučite igrati na sigurno. Ostajete
tamo gdje ste nesretni. I mrzite baš svaki ponedjeljak.
Posve vas razumijem! Dok sam bila
apsolvent, radila sam telemarketing. Ja! Tiha, mirna, povučena studentica,
morala je preko telefona uvaljivati ljudima stvari koje im, vrlo vjerojatno, ne
trebaju. Uz to su i bezobrazno skupe. Da se razumijemo, ne bih u to vrijeme
bila u stanju prodati vodu u sred pustinje. Mrzila sam kad bih morala dignuti
telefonsku slušalicu i krenuti s poslom! A sve sam to radila, za minimalac!
Mrzila sam svaki ponedjeljak. Ali i utorak, srijedu, četvrtak i petak. I radila
i dalje. Jer je to bilo „odgovorno u mojim godinama". Drugi posao nisam
mogla naći. Ali... da, postoji ali. Na tom poslu sam imala 2 savršena šefa. Od
kojih sam naučila, kakav pretpostavljeni treba biti. Kopirala sam, učila,
zapamtila. Nastojim koristiti, sada kada ja radim nešto što volim. Hvala im na
tome!
Kad sam počela raditi u struci,
bila sam napokon sretna. Napredovala s vremenom. Putovala sam! Vidjela svijeta!
Bila sretna, jer sam radila ono za što sam se 16 g.školovala. Jer sam radila
ono što volim. Ali... da ima ali. Radila sam i preko 12, 13 sati na dan. Vrlo
često i bez slobodnog dana. Pitala se je li to baš toga vrijedno. Nisam mogla
mrziti ponedjeljak, jer nisam imala slobodnu subotu, niti nedjelju. Iako sam
obožavala svoj posao, otišla sam.
Ali moram priznati, ziheraški.
Tek kad sam našla novi posao. Tek kad sam potpisala novi ugovor. Jer tako je
bilo „odgovorno u mojim godinama“!
Osim nekakvih početnih poslova,
imala sam sreću raditi što volim. Imala sam sreću i uglavnom imala i odlične
kolege. Ali... da ima ali. Možete voljeti posao koji radite, možete imati 25
krasnih ljudi oko sebe, ali tek jedna osoba je dovoljna da počnete mrziti
ponedjeljke. Kad bih došla do te faze, ne bih imala mira. Tražila sam drugi
posao, dok ne bih našla! Odlazila! Ziheraški uvijek, moram priznati! Jer da,
tako je bilo „odgovorno u mojim godinama“! Nije bilo bitno je li pozicija bolja
ili lošija! Bitno je bilo da ne mrzim ponedjeljke!
Volim svoj posao. Koliko god to
nepopularno danas bilo reći. Radim u odjelu, s timom ljudi na koje se mogu
osloniti i s kojima mi je ugodno raditi. Ali... to ne znači da je sve oko mene
u savršenom redu! Ima svakakvih kolega, suradnika, klijenata. Nekad te naljute.
Nekad nasmiju! Neki dani su bolji. Neki lošiji. Postoje zahtjevniji klijenti i
oni manje zahtjevniji. Postoje oni od kojih naučite hrpu toga. Oni s kojima je
užitak razgovarati! Postoji i oni koji me znaju izmoriti. Oni zbog kojih često
radim u kasnim satima, zbog vremenske razlike! Izluđuje me kad shvatim da
zakone njihove države, znam bolje od njih samih. I da sam do toga došla,
trošeći sate i sate svog privatnog vremena.
Ali... da, ima ali. Jednog dana vam takav isti klijent, iz čista mira,
pošalje čestitku. Ne e-mail, već rukom pisanu čestitku, sljedećeg sadržaja:
„Marina, just want to send a special thank you! You are a big help and you make
warking with (ime moje firme) much easier!“
I koliko god vas zna izluditi,
toliko vas i razveseli. Nasmijete se i idete dalje. Sretni jer radite što
volite! S makar nekim ljudima koji cijene to što radite! I ne mrzite
ponedjeljke!
Ne znam jeste li ziheraš poput
mene ili netko tko riskira! Stoga ne mogu znati, niti kako ćete do te faze doći.
Ali iskreno vam želim, ako već mrzite ponedjeljke da ih, čim prije, prestanete
mrziti!
Primjedbe
Objavi komentar