"Znaš, kad sam dobio treću kćer, mnogi su mi govorili da sam mlad i imam još vremena za popravni! Kad sam ih pitao kako to misle, sve moje kćeri su naime žive i zdrave, odgovorili su mi:"Da, ali nisu sinovi!" Takvima bih se samo nasmijao u lice!"
Nije ovo citat iz nekog
viktorijanskog doba! Ovo mi je nedavno ispričao, ponosni otac tri prekrasne
kćeri!
Koliko puta uhvatite ljude oko
sebe da se rugaju "primitivnim" kulturama. Onima, tamo negdje daleko
od nas. Možda im se i pridružite u tome.
U isto vrijeme ovakve rečenice su dio našeg svakodnevnog, "modernog"
folklora.
Ljuti me to! Ne samo zbog toga
što sam žena!
Jedna od "nuspojava"
moje osnovne dijagnoze, s kojom sam se morala suočiti, bila je i ta da neću
moći imati djece! Kada sam ipak ostala trudna, moj ginekolog je rekao da je ta
trudnoća medicinsko čudo! Bila sam izvan sebe, jer sam mislila da nikada to
neću doživjeti! Ali takav tip čuda, ne ide baš lagano! Već s 2 mjeseca sam prvi
put završila u bolnici. Kad su me otpustili rekli su: "Vidimo se opet!
Možda za koji tjedan. Možda za mjesec ili dva, ali ti ćeš se vratiti na
održavanje trudnoće!" Problem je bio što u trudnoći nisam više smjela piti
terapiju za svoju "osnovnu bolest". Hormoni su divljali i bilo je
pitanje kad će ugroziti trudnoću. Nije to bilo nešto što bih ja mogla
spriječiti ležanjem ili ishranom. Trebala sam izbjegavati stres. Ali nemam
gumicu za zlobne ljude. Zato sam se samo prepustila i nadala najboljem. Nastojala sam ne pričati o problematičnoj
trudnoći. Ipak je to bilo čudo, a ne problematična trudnoća, zar ne? Nastojala
sam se fokusirati na pozitivne stvari u životu. Uvjeravala sam se da će sve
biti u redu. Nisam radila ništa što bi ugrozilo trudnoću, ali nisam niti
pucketala prstima i od ljudi oko sebe zahtijevala da mi ugađaju. Nisam od
supruga tražila da u ponoć ide po burek sa sirom! A od mame da mi čisti stan.
Jednostavno nisam "jadna ja, krhka ja, treba mi tvoja pomoć" tip.
Više sam od onih "pusti, sama ću". Takva sam bila i u trudnoći. Iako
je unutar mene buktao neopisiv strah. O tome nisam htjela razgovarati.
Spol smo saznali vrlo rano. Ali
vjerujte, u takvoj situaciji to vam nije bitno.
Trudove sam dobila već u šestom
mjesecu trudnoće. Vratila sam se u istu sobu,
u isti krevet u kojemu sam već ležala! Od tada sam bila
"priključena" na tokolizu! Sprječavala je trudove. Bez nje moj dječak
ne bi preživio. S infuzijom sam jela, spavala,
išla na wc, tuširala se! Nisam žalila samu sebe! Samo sam htjela da moj
mali fajter naraste toliko da se može sigurno roditi. Makar i prije vremena.
Nije bilo lako! Oko mene su bili teški slučajevi. Koliko god nastojiš biti
pozitivan, tamo si na mentalnom testiranju. Kako da ostanem pozitivna, kad
vidim pacijenticu koja je izgubila bebu u šestom mjesecu trudnoće. Istom kojem
sam ja tada bila. Morala je roditi mrtvo dijete. Ležala je na pokretnim
kolicima, ispred moje sobe, dok se doktor pripremao za rađaonu. Gušila se u
plaču, i zaustavljala sestre da joj objasne zašto se to dogodilo. Dan prije je
bila na kontroli. Sve je bilo u redu. Nitko joj nije znao reći zašto. Iako ju
nisam poznavala, plakala sam cijelu noć. Znala sam da to nije dobro! Niti za
mog sina, niti za mene. Nisam si mogla pomoći. Još uvijek je se sjetim. Jasno
vidim njezino uplakano lice! Dugu plavu, valovitu kosu, natopljenu suzama.
Dijete bi sad imalo 8 g.
Cimerice s lakšim dijagnozama su
se izmjenjivale. Samo nas dvije smo bile stalne. Među "prolaznima" je
bila i jedna pacijentica s povišenim kolesterolom! Nije se pretjerano brinula
zbog dijagnoze. Bila je u strahu, jer nije znala spol djeteta. Bila joj je to
četvrta trudnoća. Imala je tri curice i bojala se kako će joj muž reagirati ako
bude i četvrta. Ležala sam tada u bolnici već poprilično vremena. Nagledala sam
se smrti i prijevremeno rođene djece za koje nismo znali hoće li preživjeti ili
ne! Slali su ih u veće centre! Zagreb ili Split. A ona je ležala tamo na odjelu
za održavanje trudnoće i brinula da ne rodi kćer! Govorila da je ljubomorna na
mene, jer nosim sina!? Ljubomorna je na ženu koja ne zna hoće li joj dijete
preživjeti?! Ležala je među nama koje još nismo znale hoćemo li uspjeti održati
trudnoću do kraja i kukala o spolu. I bila sam zbog toga u isto vrijeme ljuta i
razočarana. U kakvom primitivnom društvu, mi to dovraga živimo? Kakav muškarac
te treba dovesti u takvu situaciju? Kakva žena to treba trpjeti? Odakle nam
pravo da se rugamo tamo nekim dalekim zemljama, kad smo mi tu, u nazovi srcu europske civilizacije, toliki
primitivci?
Moj dječak je uspio! Sve je bilo
protiv njega. Od samog početka do poroda. Rodio se gotovo mjesec ranije! Porod
je bio težak. Spašen je u zadnji tren, carskim rezom. Ali on jeste moj fajter!
I uspio je! Unatoč svim medicinskim pravilima!
A ja...Bilo je teško. Od tokolize
imam nuspojave ali sve, baš sve bih ponovila. Nosila curicu ili
dečka. Sasvim svejedno. Ljudi uzimaju trudnoću, porod i djecu zdravo za gotovo.
Budite sretni ako imate tu sreću da vam štapić pokaže dvije crtice. Budite
sretni ako imate „regularnu“ trudnoću. Budite sretni ako nakon 9 mjeseci
dobijete zdravo DIJETE. Kojeg god spola bilo!
Ponosnom ocu s početka priče i
njegovoj ljepšoj polovici, želim pregršt sretnih i ponosnih trenutaka s
njihovim curama! Vjerujem da će one, u budućnosti to znati cijeniti!
S APortala
S APortala
Primjedbe
Objavi komentar