Priznajem, jedna sam od onih koji
se rasplaču gotovo na svaku sitnicu. Plakala sam na vrtićkim priredbama. Na
nastupima, tada sedmogodišnje navijačice. Subotom, kad osmogodišnje desno krilo
NK "Arbanasa" zabije gol. Plačem na filmovima. A baš prošli tjedan
sam se pošteno rasplakala, u kinu na Čudesni park. Crtić, za one koji ne znaju.
Plačem i na vjenčanjima. Što je u neku ruku paradoks. Ne volim, naime
vjenčanja. Nemam ništa protiv "ovjekovječenja" ljubavi dvoje ljudi.
Vesele me pozitivne vijesti i od srca se radujem takvima. Naprosto ne volim
cijeli taj cirkus vezan uz vjenčanja. Kažu da sve djevojčice, sanjaju svoje
vjenčanje. Kažu! Ja ne bih znala! Nisam nikad spadala u taj tip djevojčica!
Niti danas, kad sam zakoračila u četrdesete, nisam promijenila svoje mišljenje.
Ne žalim što nisam imala raskošno vjenčanje s 200 uzvanika. Vjerojatno ga ne
bih imala, niti da se rodim još 10 puta. Osobno bih radije, novac potreban za
spomenutu ceremoniju, uložila u neko dobro putovanje, nego u dan pun stresa,
kalorija i lake glazbe! Od feštica, preferiram one kućnog tipa! U odabranom
društvu bliskih prijatelja, uz kvalitetno vino, dobru hranu, besmislene
rasprave i puno smijeha. I uvijek ću im dati prednost pred masovnim, ušminkanim
okupljanjima. Ipak, rasplačem se na
gotovo svako: „Uzimam!" Na rezanje svadbene torte i zdravice kumova.
Obrišem suzu da nitko ne vidi. Čisto da ne izgubim godinama građeni image,
lokalnog sarkastika.
Prošli vikend se udavala Ana! Nas
dvije smo se upoznale na poslu. Malo pomalo i kolegice su postale prijateljice.
Iako su nas u početku svi mijenjali, zbog iste visine, frizure i boje kose, Ana
po gore spomenutom pitanju, nije „ista“ ja. I prije nego li je upoznala Ivana,
pričala je kako želi veliko vjenčanje. Ja sam i prije Mira, molila Boga, da moj
izabranik, bude zadovoljan potpisom i
kumovima. Ne znam kako bih preživjela da sam morala napraviti kompromis i
organizirati svečanost sa stotinama uzvanika. Srećom, nekako su nam se objema
posložile karte. Upoznale smo partnere koji su htjeli isto što i mi. Tako sam
ja dobila potpis, kumove i par frendova. Ana veliko vjenčanje.
Zbog Ane, sam ovu subotu, još
jednom učinila ono što ne volim i nastojim izbjegavati. Otišla na jedno tipično
dalmatinsko vjenčanje! Ispitala pri tom, trajnost svoje vodootporne maskare,
kad sam ju vidjela u vjenčanici i pred
oltarom. Pošteno se smrznula u ljetnoj haljinici i nedoživljenoj hladnoći usred
svibnja. I ako to nije dokaz da ju volim, ne znam što jeste! Plesala i pjevala,
onako kako to samo jedan antitalent može! Isprika uzvanicima! Bila sam iskreno
sretna zbog nje! I s njom!
Ana i ja se međusobno zovemo
"moja druga ja". Iako smo "alter ego" onoj drugoj ( ne u
onom disocijativnom smislu), ne slažemo se uvijek u svemu. Ali smo bile podrška
jedna drugoj, u svemu. Podrška u dobru. Podrška u zlu. To razlikuje prijatelja
od poznanika. S poznanikom se možete dobro zabaviti. I to je super! Ali
poznanici su prolaznici kroz vaš život. Prijatelji su suputnici! Samo prijatelj
će biti uz vas i kad je loše. Prijateljstvo je puno više od zabave. Baš zato,
zabave s prijateljima i jesu najbolje! I možda vjenčanja ne volim, ali uvijek
sam za dobru zabavu s pravim prijateljem! Drago mi je što sam bila djelom ove!
To je ono, što zaista želim Ani i
Ivanu. Budite suputnici jedno drugom! Ostanite prijatelji zauvijek! Jer prijatelj
ne poznaje dobra i loša vremena! Uživa s vama dijeliti dobro! Ali je i oslonac
kad je najteže. Ne odlazi! Ostaje! Zbog njega ste sigurni da ste upravo tamo
gdje trebate i biti. I vjerujte mi, dok god budete jedno drugom najbolji
prijatelji, zajedničke zabave će vam biti najbolje!
S APortala
Primjedbe
Objavi komentar