Možeš i točka

  Danas, više nego ikad, treba cijeniti dobre ljude. Došla su, ta neka vremena, u kojima lijeni diktiraju tempo,   neuki vode glavnu riječ, a dupelisci su društveno prihvatljivi. Jer su snalažljivi. Došla su vremena, u kojima su vrijedni glupi, a dobri ludi i naivni. Izvrnute vrijednosti, obrnuta vjerovanja. Sile te, da se na to navikneš. Prilagodiš. Da ti postane normalno. Da se rugaš, podcjenjuješ nečiju dobrotu ili da ju uzmeš zdravo za gotovo. Da zaboraviš ljude, koji su ti nesebično pomagali, onda kada ti više ne budu trebali. Da dalje od sebe ne misliš! Kažu, kod nas u Dalmaciji: Budi dobar, poij g...o! Vidiš tome, oko sebe, hrpu dokaza; U mladom kolegi, kojem si pomogao, a on je zaboravio gdje i od koga je učio. U prijateljevom susjedu, kojemu je bolesno dijete vozio u bolnicu, a sada mu on za proslave, zove policiju. U roditeljima koji sebe za djete daju, a ono ih se sijeti samo kad mu trebaju. U onima kojima daš prst, a zamjeraju ti što nisi dao cijelu ruku

  Ne postoji “izabrana tuga”. Nitko sam ne odabire biti nesretan! Možda imaš zdravstvenih problema. Možda financijskih. Poslovnih. Možda si vjerovao krivim ljudima (sigurno jesi, bar ponekad). Možda si se godinama uzaludno nadao. A onda, prestao... Ali nitko ne bira svjesno, biti tužan! Živimo u zemlji gdje je nepravda svakodnevica. Gdje su generacije odrastale u ratu. Ekonomskim krizama, koje nikako ne prolaze. Okruženi poslodavcima, kojima je globalna pandemija dala vjetar u krila, za igranje ljudskim sudbinama. Maminim i tatinim sinovima, kojima se gleda kroz prste u školi, na poslu... koji odrastaju u emocionalne i fizičke zlostavljače. Živimo tamo, gdje nije bitno koliko znaš ili koliko si vrijedan, nego koliko duboko možeš uroniti u nečiju stražnjicu. Živimo u eri fejkanih života. Sretnih i nasmijanih ljudi,   “bez ikakvih problema”.     U eri nametnutih trendova: MORAŠ obući high street kombinaciju. MORAŠ ići kod trendovskog frizera. MORAŠ voziti auto njemačkog ili

  Što ako su te lagali, o tome kakva ljubav treba biti? Što ako su te lagali, u bajkama o princezama i prinčevima? Što ako prava ljubav, nije onakva, kakvu   viđamo u filmovima? Zbog koje se vode ratovi, frcaju iskre i padaju glave. U kojoj je on istovremeno i romantičan i pijeva pod prozorom i divlji i razuzdan. U kojoj je ona i sexi i pametna i poslovna žena i kućanica. Uvijek nasmijana, uređena i nikad nema izrasta. U kojoj on nju, poslije posla (ili ubijenog zmaja), iznenadi cvijetom, raznježi poljupcem. Što ako ljubav nije onakva, o kakvoj pjevaju u pjesmama? Što ako su te prevarili, a ti naivno, po njihovim uputama, tragaš za muškarcem snova? Ako s njihovom,   uspoređuješ svoju ljubav? Ako zbog   njih, misliš da je tvoja nesavršena? Ako te zbog njihove, tvoja uvijek razočara? Što ako ti kažem da ona   prava ljubav, nije opisana u Trnoružici, ni u Snjeguljici?! Što ako ti kažem da je ljubav razumijevanje? Inspiracija. Utjeha. Da je prava ljubav, ona u kojoj se i svađ

  Kad u subotu budem puhala u svjećice na torti, zaželjet ću: da zadržim ono dječje u sebi. Pa neka budem i naivna i nek me povrijede ako treba, ali da se baš zbog tog dječjeg i nevinog uvijek radujem i uživam u sitnicama. Da zbog tog “dječjeg”, vjerujem u velike stvari. Da su čuda moguća. Ako samo dam sve od sebe, ako se potrudim dovoljno jako. Da volim, onako kao prvog dana. Da me prođu žmarci. Da se smijem, već od njegovog pogleda, dodira ili poljupca. Zbog toga što osjetim da sam mu posebna. Da i dalje, jedno drugom budemo posebni. Potrebni! Da mi dijete, iz vedra neba, kao danas, dok sam na poslu, pošalje poruku: Volim te! Bez razloga. Da se što češće družimo. Da dugo, dugo pričamo. Da ga razumijem. Da on mene razumije! Da se veselimo jedno zbog drugog i jedno s drugim. Da zna da mu mogu biti oslonac i rame za plakanje. Da moj, mali krug ljudi, bude uz mene. Onih ljudi koji mi, bez izmotavanja, kažu kad griješim i kad sam u pravu da nastavim. Kojima i ja to mogu reći.

Izađi u park i trči. Ili ako nisi taj tip, sjedni na ljuljačku. Zaboravi na godine i ljuljaj se. Ljuljaj čim više. Vrati se u djetinjstvo. Budi nevin, nasmijan i bezrazložno sretan. Odi i popij kavu! Druži se s prijateljima. Smij se s njima! Naslikaj sliku, napiši pjesmu, posadi cvijet. Fotografiraj! Uhvati trenutak. I ovaj put, ne zbog Instagrama. Zbog sebe. Zbog uspomena. Pojačaj glazbu! Pjevaj iz sveg glasa, uz najdraži bend. Nema veze što je tvoj vokal bez veze i zvučiš grozno. Skači dok to radiš! Skači visoko. Osjeti energiju oko sebe i u sebi. Ili samo legni dok glazba u pozadini svira. Zatvori oči i osjeti kako ti se svaka dlačica na koži diže... jesi? Super osjećaj je l‘da? Napiši listu onog što te veseli. Što si oduvijek htio, a nisi stigao. I križaj. Pa onda kad stigneš do dna liste, kreni ispočetka. S novom. Odi u dugu šetnju uz more, rijeku, jezero ili potok. Popni se na planinu. A onda se smij glasno. Vrišti! Ne razmišljaj tko te (i da li itko) čuje, gleda i