Ne postoji “izabrana tuga”.
Nitko sam ne odabire biti nesretan!
Možda imaš zdravstvenih problema. Možda financijskih. Poslovnih. Možda si
vjerovao krivim ljudima (sigurno jesi, bar ponekad). Možda si se godinama
uzaludno nadao.
A onda, prestao...
Ali nitko ne bira svjesno, biti tužan!
Živimo u zemlji gdje je nepravda svakodnevica. Gdje su generacije odrastale
u ratu. Ekonomskim krizama, koje nikako ne prolaze. Okruženi poslodavcima,
kojima je globalna pandemija dala vjetar u krila, za igranje ljudskim
sudbinama. Maminim i tatinim sinovima, kojima se gleda kroz prste u školi, na
poslu... koji odrastaju u emocionalne i fizičke zlostavljače. Živimo tamo, gdje
nije bitno koliko znaš ili koliko si vrijedan, nego koliko duboko možeš uroniti
u nečiju stražnjicu.
Živimo u eri fejkanih života. Sretnih i nasmijanih ljudi, “bez ikakvih problema”.
U eri nametnutih trendova: MORAŠ obući high street kombinaciju. MORAŠ ići
kod trendovskog frizera. MORAŠ voziti auto njemačkog ili japanskog proizvođača
automobila. MORAŠ otići na putovanje ili makar svako toliko na kakav izlet, da
budeš “u korak”. MORAŠ imati dijete koje je odlično u školi i u barem jednoj,
izvanškolskoj aktivnosti. MORAŠ ga “markirati” još od pelena. MORAŠ ići na
kave, večere, organizirati ručkove...
MORAŠ uvijek biti sretan i nasmijan.
Ali NE MORAŠ!
Možeš, kad to zaista i jesi, ali NE MORAŠ! Ne, uvijek i ne na silu!
To je izmišljotina jeftinih, self
help knjiga. Od you-tube-a, “educiranih”, life guru-a.
Reći će ti; sreća je stvar izbora. Reći će ti; trebaš samo odlučiti biti sretan
i bit ćeš. Postali smo, hrpa nasmijanih
zombija, koji se takmiče u prezentaciji sreće, a iznutra pucaju po šavovima.
Uvjereni da ne smijemo biti tužni. Da ćemo, ako to javno priznamo, biti
neshvaćeni. Etiketirani. Odbačeni. Pa se onda koncentriramo na prezentaciju.
Sliku za javnost. Odlučili smo biti sretni. I bit ćemo. Probleme ćemo pomesti
ispod tapeta. Gdje se ne vide. Ali ne ide to tako. Ne dolazi sreća odlukom.
Sreću osjetiš! Kad pronađeš mir u samom sebi. Sa svim svojim manama. Sa svim
svojim pogrešnim odlukama.
Imaš pravo na sreću! Naravno da imaš.
Ali imaš pravo i na svoju dozu tuge. Na svoju dozu nevjerice, ljutnje,
ogorčenja, razočarenja. Svatko ima pravo na
trenutak pucanja.
Treba znati slušati sebe. Treba oslušnuti dušu. Ne treba protiv nje.
Nikada! Ne zbog drugih. Nije sramota priznati da si slab. Da ti je pun kufer i
da ne možeš više. Nije sramota biti tužan. Nema baš ništa loše u tome!
Ne možeš glumiti sreću. Možeš drugima, ali sebi ne možeš. Što duže glumiš,
što duže tugu skladištiš unutar sebe, više je hraniš. Postaje sve veća. Dok te
u potpunosti ne preplavi! Dok te u konačnici ne pobjedi!
Vrišti, plači, ljuti se, razbij, potraži pomoć, ako ne možeš sam... samo
tako ćeš preboljeti. Ostaviti iza sebe!
Osjetiti mir! I nastaviti!
Jer...
Ne ide sreća na silu! Ništa ne ide na silu!
Primjedbe
Objavi komentar