Sjećam se, kako mi je išlo na živce kad bi mi, ne tako davno, „starci" započeli rečenicu: „U naše vrijeme...!" Okrenula bih očima i nastavila po svom. Negdje usput sam, pičeći tako po svom, prešla iz onih koji su okretali očima, u one zbog kojih okreću očima. Trudim se ne izgovoriti tu prokletu rečenicu, ali...
Gledam ih sve, onako „omađijane“
filtriranim izlascima i instant odgovorima. Gledam ih naviknute na odmah i sada. Gledam i žao mi
je! Što nikad neće otkriti onaj osjećaj iščekivanja crtića nedjeljom u 7:15.
Kad se zaletiš ispred TV-a i s osmjehom na licu, čekaš uz sliku isprekidanu
smetnjama. Prestaneš disati od uzbuđenja, na lik onog animiranog vuka, koji je
u ležećem položaju najavljivao novu epizodu Sport Billy-ja. A onda glasno
zapjevaš uz uvodnu špicu.
Žao mi je što neće smišljati nove
igre, kojima bi ubijali dosadu, jer im je ekran ubio mogućnost da im dosadno
uopće i bude. Ubija im i kreativnost doduše, ali koga briga.
Žao mi je što neće osjetiti ni
onaj osjećaj uzbuđenja, kada nakon sati provedenih čekajući u redu, uspiješ
dobiti kartu za zadnju projekciju, novog nastavka Kuma. U prvom redu doduše!
Ali nije te briga što ga gledaš iskrivljenog vrata, na tvrdoj, drvenoj
sjedalici kina Pobjede, kad znaš da je 5 ljudi nakon tebe ostalo bez karte. Još
se slavodobitnički, iskrivljene kičme i nasmiješ.
I pitam se, večeras kad izađu,
hoće li gledati preko šanka, prema vratima, kada će i hoće li im doći
simpatija? Hoće li osjetiti onaj grč u želudcu dok iščekuju i olakšanje kad ga
ugledaju? Žao mi je ako neće! Ako unaprijed znaju gdje je i s kim je, klikom na
njegov profil?
Ubija li im to međusobno klikanje
na profil, čari upoznavanja, kad već i prije nego li se upoznaju, znaju što
voli i ne voli? Koju glazbu sluša i koje filmove gleda. Odustanu li kad im se
„profil“„ne podudara s očekivanjima ili glume da imaju iste interese?
Zajebano je to kada svi o tebi,
„sve znaju" unaprijed. Kada ti, o svima sve već "znaš". Ubije ti
onu magiju kad na jednom od izlazaka, s oduševljenjem skužite da volite iste
bendove i jedva čekate novu epizodu iste serije. Kada tekstove istih pjesama
pjevušite.
Ali i zavidim im. Zavidim im na
mogućnosti izbora filmova, knjiga, koncerata. Zavidim im na dostupnosti
podataka koje im olakšavaju učenje. Zavidim im na količini dječjih igrališta.
Zavidim im na niskobudžetnim aviokompanijama. Uspjet će, ako budu pametni,
vidjeti više svijeta nego mi. Zavidim im na otvorenim granicama i većem izboru
poslova. Zavidim im na izboru haljina i
kvalitetnih frizera zbog kojih neće s mučenjem gledati u svoju sliku s
maturalne večere.
I koliko god im zavidim, opet mi,
nekako žao. Što ne znaju čekati. Što ne znaju u čekanju uživati. Što će se zbog
toga manje nadati. Što neće razumjeti koliko iščekivanje poveća radost
ostvarenja. Žao mi je što će im život proći između klikova, umjesto skrivenih
pogleda. Žao mi je što će prekasno shvatiti da se neke stvari ipak u 4 oka
rade.
Primjedbe
Objavi komentar