Obiteljske veze ili zašto Hrvati žive s roditeljima do tridesete

Čitam danas; Hrvati su prvaci Europe. Prvaci u  vremenskom periodu koji provedu živeći s roditeljima. Kažu do 31,8 godine. Kada, pretpostavljam, odsele ne samo iz roditeljskog doma nego i države. Kada se, valjda konačno  prestanu  lagati da će biti bolje.

Čitam, da je sve to zbog mediteranskog tipa života i jakih obiteljskih veza. Možda. Možda mi, zaista više volimo svoje roditelje nego sjevernjaci. I oni nas. Možda, kažem. A možda je i „krivac“ podatak da je u „toploj“ Hrvatskoj stopa zaposlenosti mladih 41,3%, a u „hladnoj i otuđenoj“ Nizozemskoj 70,9%.

Možda Hrvati žive s roditeljima tako dugo i zato što nakon 16 g. školovanja, posao traže narednih 5. Možda zato što se nadaju da će se i ovdje, 20-ak godina nakon rata, konačno početi živjeti bolje. Da neće morati odseliti na taj „emocionalno hladni sjever“. Možda zato što se nadaju da će baš sljedeći razgovor za posao, biti onaj pravi. Možda i zato što su nakon stotina poslanih životopisa i namještenih razgovora za posao, prisiljeni zadovoljiti se plaćom od 3200. Možda zato što se nadaju da će baš na tom poslu, s vremenom, netko shvatiti koliko vrijede, mogu i znaju, ako budu dali sve od sebe. Da će onda,  taj trud nagraditi i platiti barem toliko da se ne osjećaju poniženo.

Osim ako nisu od onih, zbog kojih su se natječaji s dobrim plaćama, namještali. Koji su u startu pogurani i rukave nisu zasukali. Koji su bez truda došli i do pozicije i do plaće. U tom slučaju, budite sigurni da će oni, od oca i majke, odseliti puno prije trideset prve. Toplim obiteljskim vezama unatoč. Budite sigurni i da ćete u takvoj osobi, dobiti socijalno osviještenog  voditelja, šefa ili direktora koji će znati prepoznati i zadržati mlade nade. Koji će znati, da posao koji ti mladi rade, ne može raditi baš „svatko“. Koji će ih stimulirati financijski i povećati im plaću kad se dokažu. Koji će nagraditi njihov dobar rad. Koji u njima neće vidjeti konkurenciju, nego priliku za zajednički napredak. Koji će shvatiti da je zadovoljan djelatnik, garancija i njihovog uspjeha. I zbog kojeg će naposljetku, ta mlada osoba, otići nešto ranije od roditelja. I to u vlastiti stan, umjesto u Irsku. Jer eto, takvom voditelju, šefu ili direktoru nije bitno samo što prije napuniti vlastiti džep. Shvaća da ako nema dobar tim ljudi „ispod“ sebe, neće niti on imati dobre rezultate. Shvaća i da dobar djelatnik može doći raditi za minimalac, ali neće ostati, ako mu ne pokaže da ga cijeni. Shvaća da i ti drugi ljudi, baš poput njega, žive od novca i da 3200, nije dovoljno za dostojanstven život. Shvaća jer je socijalno osviješten.

Ili možda nije. Jer ne zna kako je to živjeti s 3200. Makar i s roditeljima. Jer to nikad nije morao. Jer će misliti da su oni koji rade za taj novac, jednostavno nesposobniji od njega. Jer ga neće biti briga, koliko mladih će se izmijeniti u „njegovom timu“. Jer će misliti da su svi, osim njega, zamjenjivi. Pa će raditi na povećanju svoje, ionako visoke plaće. Na poboljšanju svojih uvjeta. I svog zadovoljstva. A svojim fakultetskim kolegama i vršnjacima će objašnjavati kako moraju biti sretni s minimalcem. I kako nema ničeg lošeg u tome, da još koje desetljeće žive s roditeljima. Jer to, naime, produbljuje njihove obiteljske odnose. Ljudi hijerarhijski „ispod njega“, će se izmjenjivati. Tražit će bolje uvjete za sebe. U početku u svom gradu. Pa u Hrvatskoj. Ako se prestanu nadati boljem sutra u domovini, odlaziti u Njemačku, Irsku, Nizozemsku. Konačno odseliti od roditelja. A on će se pitati izbezumljeno, zašto. Kad mu posao zbog fluktacije radne snage, počne trpiti, bit će i ljut. Neće mu biti jasno njihovo nezadovoljstvo. Niti zašto ne žele s 31 g. u dupetu i dalje živjeti s roditeljima. Pitat će se to iz svog vlastitog „stančića“, od 180 kvadrata, pijuckajući „Amforu“ uz kamenice i carpaccio od bijele ribe.

Nisu svi mladi ljudi lijeni. Ne žele svi u startu biti direktori. Znam ih puno vrijednih. Željnih dokazivanja.  Znam puno onih koji se snalaze i rade više poslova. Možda da takvima pružimo šansu za posao, za koji im neće trebati veza. Za posao na kojem će moći rasti i na kojem ćemo cijeniti njihov trud i znanje. Na kojem će imati šansu da napreduju iako nisu „nečiji“. Za posao na kojem će biti plaćeni, a ne potplaćeni. Možda ne bi živjeli s roditeljima u tridesetprvoj.

Ali to je samo moje mišljenje. Možda sam u krivu. Možda  zaista, mladi u Hrvatskoj, ne žele živjeti u svom stanu. Ne žele voziti svoj auto. Ne žele putovati. Osim kad iseljavaju u „hladne i distancirane, individualizmu podređene, krajeve“. Možda imaju jednaku startnu poziciju kao njihovi vršnjaci na sjeveru. Možda su im šanse za uspjeh, jednake kao u ostatku Europe i ne ovise o vezama. Možda se ja, zaista varam. Možda je život s roditeljima do tridesete, zaista samo posljedica kulturološkog obrasca ponašanja.
S APortala