Poštovanje se uči kod kuće

„Poštovanje se uči kod kuće. Ako je Vaše dijete bezobrazno malo govno, Vi ste krivi. Nije društvo, nije muzika, nisu igrice. Vi ste.“  George Carlin

Djeca uče iz onog što vide!

Hrpa roditelja koja su bezobrazna, odrasla govna, ostanu u šoku kad zamijete isti uzorak ponašanja na svom djetetu. Ne primjećuju, pri tom, bumerang efekt vlastitog  bezobrazluka. Svatko može biti zen i dosadno „hippy happy“ kada je sve o.k. Kada stvari idu onako kako smo ih zamislili. Prema ljudima koje volimo i koji su nam dragi. Ne zavaravajte se. Niste samo vi super cool. I osoba s kojom imate najgora životna iskustva, je nečiji odličan frend.

Za ovu priču nije bitna vaša marketinški dorađena verzija. Nju imaju baš svi. Puno je bitnije  kako reagiramo kada se putanja malo zakrivuda. Kada  maske padaju. Zaboravite super sebe. Insta sebe. Onoga za reklamu. Na kojem skupljate lajkove. Onaj drugi vi, koji iskoči iz vas kad nastane problem, taj je u ovoj priči bitniji. Uspijevate li tada zadržati prisebnost ili?

Netko vam se ne sviđa iz opravdanih ili neopravdanih razloga? Komentirate li ga? Vrijeđate u ljutnji? Tražite mu mane i tamo gdje ih ima i nema? Pričate o tome glasno? Ne kontrolirate svoj bijes? Kad vas zbog toga izbaci iz života, krivite njega?  Da? Naravno! Pa bezobraznik je zavrijedio sve salve uvreda koje lete iz vaših usta. Ili užarenih prstića na tipkovnici mobitela. 

Što očekujete da će vaše dijete napraviti, kad mu se ne svidi kolega iz razreda, teta u vrtiću ili profesor u školi? Naposljetku i kad mu se ne svidi ono što mu vi govorite? Bit će onaj insta vi? Hoće, vjerojatno. Ali prema onom tko i što mu se sviđa. Od onog tko mu se ne sviđa će okrenuti glavu. Bit će bezobrazan prema njemu. Vidjet će samo njegove mane. Zanemariti vrline. Vrijeđat će. Mislit će da na to ima potpuno pravo! Nastavit će sa svojim bezobrazlukom.  Jer ne zna bolje. Ako se vi prema ljudima ne odnosite s poštovanjem, razumijevanjem i ljubaznošću, neće ni on! Nije za to kriv heavy metal! Vi ste!

Priznate li kad pogriješite? Ispričate li se toj osobi? Ili mantrate o tome kako svi mi griješimo i trebamo krenuti iz početka. A zapravo jedini razlog ovom pomirbenom tonu i priči o kolektivnoj krivnji, jeste taj da se vaša osobna odgovornost nikada ne spomene. Jer Bože moj, vi ste ipak super-cool osoba. Moralna vertikala (makar prema onima koji su vam simpatični). Svi vam se dive i priznati da ste pogriješili, bi uništilo pomno retuširanu sliku o vama. Prije svega, vama samima.  „Oprosti“ niti na vidiku!  Jer vi ste, eto, stavili prošlost iza sebe i ne želite ju spominjati. Jer niste ogorčeni. Naravno da niste, ako ste svjesni svojih sranja, ali ih nećete glasno izreći. Lakše je reći svi smo pogriješili, umjesto ja sam pogriješio. Lakše je staviti vijenac od cvijeća u kosu i pomirbeno dignuti dva prsta u zrak, ako će se tako zaboraviti tko je do sranja doveo.

Kažete novi početak? A zašto bi ovaj početak bio drukčiji od onog prvog? Ako  čovjek ne prizna svoje greške, vrlo vjerojatno će ih ponoviti. Jeste li ikad progutali svoj ponos i rekli: „Istina, kriv-a sam! Nisam trebao/trebala  tako! Oprosti!“ Ili mislite da će „Hajdemo iz početka“ riješiti stvar! Slušate priče novopečenih new age mentora, koji kažu kako „oprosti“ nije bitan. Da je to pitanje ega. I lakne vam. Ma da vam objasnim jednu stvar! I vama i vašim mentalnim trenerima: nije „oprosti“ bitan da ta druga osoba likuje kako je cijelo vrijeme bila u pravu. Da slavi pobjedu. Da zadovolji svoj ego. Nema u takvim stvarima pobjednika i poraženih. „Oprosti“ je bitan, ISKLJUČIVO zato, da druga osoba shvati kako ste svjesni svoje greške. Da vam počne ponovno vjerovati. Jer kada ste svjesni greške i znate do kojih je posljedica dovela, onda je vjerojatno nećete ponoviti. Dok god ste vi „ušuškani“ u svoju priču u kojoj „svi griješimo“, slijepi na vlastitu odgovornost, toj drugoj osobi šaljete poruku kako će svaki novi početak, imati isti stari kraj. Bez raščišćene povijesti nema čiste budućnosti.

Zapamtite, djeca vas gledaju. Ako niste u stanju priznati grešku. Ako niste u stanju reći „oprosti“, neće ni oni! Ni prijatelju, ni partneru, ni teti, ni profesoru. A ni vama.  I nije to pubertet i društvo! Vi ste!

Volite li sebe? Da, to je jako bitno, jer djeca moraju naučiti voljeti ne samo druge, nego i sebe. Učit će to od vas! Ali ako volite sebe „malkice“ previše, ako stalno ističete koliko ste super, koliko ste divni i krasni, ako naprosto žudite da vam se stalno i svi dive, šaljete i malo egotripersku poruku. Teško da ćete tako dijete naučiti empatiji i ljubavi prema bližnjima. Kada „svoj uzorak“ ponašanja vidite na vlastitom djetetu, zapitat ćete se kako je samo tako egocentričan. Činit će vam se, da ne voli nikog osim sebe. Previše vremena na play stationu? Ma nije kriv Fortnite! Vi ste!

Djeca gledaju oba vaša izdanja. I onog ušminkanog, nasmijanog vas s jumbo plakata, onu najbolju verziju koju čuvate za svjetla reflektora! Ali gledaju i vaš alter ego. Možete im teorizirati danonoćno „što bi trebalo“. Ali niste dosljedni. Oni gledaju u vas i kad se pretvorite u Mr.Hyde-a, kad zaboravite na razumijevanje i suosjećanje. Gledaju i uče! A ako im se u jednom trenutku ne svidi ono što im vi govorite i ako tada preuzmu vaš uzorak ponašanja, pokažu prema vama svoje drugo lice, nemojte se pitati odakle im i tko je za to kriv. Odgovor vam je na dohvat ruke!

S Aportala