Prošli sam četvrtak, gledala film o Tedu Bundy-ju. Za one rijetke među
vama, koji to ne znaju, Bundy je bio silovatelj, ubojica i nekrofil. Jedan od
najozloglašenijih američkih serijskih ubojica.
U isto vrijeme, živio je manje više idiličan život, sa svojom djevojkom i
njezinom kćerkom. Bio dobar partner i poočim. Studirao je pravo i bio je vrlo
cijenjen u akademskoj zajednici, na tragu da postane vrlo uspješan odvjetnik.
Taj dio njegovog života, kao i
uvjeravanje da mu je sve podmetnuto, u filmu je poprilično uvjerljivo
dočaran. U jednom trenu, sam se okrenula
prema M.i upitala:
"A što ako je bio nevin?"
"Ti si stvarno
naivna!"
Ne znam koliko mi je to pametno priznati, ovako javno, ali u pravu je,
zaista jesam.
Ted Bundy je proglašen krivim i osuđen je na smrt.
On nema pretjerane veze, s ostatkom ovog teksta, osim činjenice da je bio
izvrstan manipulator.
A ja sam izuzetan materijal za manipuliranje. Koliko god se ja hvalila
svojom intuicijom i dobrom procjenom ljudi, jer me “prvi dojam nikad ne vara” (doista ne vara), vješti manipulator će
mi ubaciti crvića u glavu, koji će onda čačkati, koprcati se i neprestano
propitivati:
“A ako si pogriješila? A
možda ipak...što ako ? Što ako?”
Padam na tužne priče! Na kajanja, uvjeravanja o nevinosti i vapaje za
pomoći. Prisile me da se zapitam, propitkujem. Da nerijetko i promijenim
mišljenje.
Teško mi je ostati po strani, kad netko potreseno moli da mu se pomogne.
Ne razmišljam da bi mogao svjesno lagati, prevariti ili se okoristiti.
Sjećam se, dok sam studirala, žena srednjih godina, je svakodnevno šetala
gradom, pokazujući prolaznicima karticu, na kojoj je stajala njena tužna
životna priča, podatak da je gluhonijema i molba da joj se pomogne. Odvajali
smo od svog studentskog džeparca, onoliko koliko smo mogli, baš svaki put kad
bi nam prišla.
Do dana kad smo je prijateljica i ja, prilikom odlaska u Split, slučajno
vidjele u Marmontovoj, kako se glasno s nekim dovikuje i smije. Nije bila
gluha, a svakako ni nijema.
Nisam o njoj od tada razmišljala. A onda je urednica, nedavno predložila
temu “molbi za pomoć i manipulacije donacijama”.
Razmišljala sam o ljudima koji igraju na kartu sažaljenja i izvlače novac.
Sjetila sam se žene iz Marmontove.
Sjetila sam se i čovjeka kojeg sam, godinama kasnije, viđala ispred
jednog trgovačkog lanaca. Uvijek mi je bilo grozno vidjeti, kako ljudi
prolaze pored njega i prave se da je neprimjetan. Da ga ne vide. To
pretvaranje, kako prolaze pored zraka jednih ili podsmjeh onih drugih u
prolazu, bi mi parali srce. Pa k vragu, svakom se može dogoditi nesreća, krivi
potez, loš izbor.... Uvijek bih mu ostavila nešto sitnog i ljubazno poželjela
dobar dan. Slučajno sam, tek nedavno, saznala od prijatelja, koji je
svojevremeno radio u kockarnici, kako im je taj isti čovjek bio redoviti
posjetitelj. Imao je tada dobar, stalan posao i redovna primanja. Nastavio je dolaziti
na automate i onda kad je već ostao bez svega. Vjerojatno i s mojim kunama,
Razmišljala sam i o muškarcu, koji je prokockao novac uplaćivan donacijama,
za liječenje bolesne supruge. Pokušala
sam shvatiti. Nastojala razumjeti. Možda nisu imali dovoljno. Možda se
liječenje zakompliciralo. Možda uplate nisu stizale. Možda nije zarađivao
dovoljno i za lijekove i za hranu i za djecu. Možda nije vidio drugog izlaza. Tko zna što ga je
primoralo na to.
Njegova navodna izjava “da mu je kocka bila ispušni ventil”, bila je zadnje
što sam očekivala pročitati. Odi trčati! Lupaj u boksačku vreću! Vodi klince na
nogomet! Odi na neku livadu i
vrišti dok ti sva bol ne izleti iz prsnog koša! Postoji milijun načina da se
ispušeš!
Kockanje novcem, koji tvojoj supruzi znači život; nije i ne može biti
ispušni ventil! To je sebična gesta,
kojom sebe i svoje porive stavljaš na prvo mjesto. Kojom štetiš i supruzi i
svojoj djeci. Kojom zaboravljaš svoju odgovornost, koju si preuzeo na sebe,
onog dana kad si postao suprug. Onda kad si odlučio postati otac.
Manipulatora i prevaranata je uvijek bilo i uvijek će biti. Onih sitnih
koji će “žicati” koju kunu za jeftina zadovoljstva i onih koji će pronevjeriti
milijune. Bit će ih u udrugama, u sustavu i pojedinačno. Bit će ih u Hrvatskoj.
Bit će ih u svijetu. Postojat će ljudi koji će se nastojati okoristiti,
iskoristiti nečiju naivnost ili dobrotu.
Bit će i naivnih i prevarenih, ali ja bih rekla prije svega, dobrih ljudi
koji su spremni odreći se zadnjih par kuna, da bi pomogli drugima!
Bit će i onih koji istinski trebaju pomoć. Onih kojima je teško pitati, a
bore se za život, za preživljavanje. Kojima će možda baš tvoja ili moja pomoć,
biti onaj jezičac na vagi, između posustajanja i borbe.
Treba li zbog straha od prevare, prestati pomagati? Prestati suosjećati?
Treba li o svima razmišljati kao o potencijalnim varalicama i spletkarošima?
Ja tako ne mogu!
Ja vjerujem u dobre ljude!
Vjerujem da ljudi koji nas okružuju, utječu na naša iskustva. Da se naša iskustva, reflektiraju na
naša djela. A da naša djela, pokazuju tko smo!
Trebamo biti oprezniji. Manje naivni i lakovjerni! To svakako!
Ali ne smijemo prestati suosjećati!
Ako okrenemo glavu, od onog kojem je pomoć potrebna, po čemu smo onda
različiti, od onih, zbog kojih kažemo da smo prestali vjerovati u dobro?
Ako nestane empatije, što je to što će činiti razliku?
Jesmo li odustajanjem i odmahivanjem ruke, pustili “njih” da pobjede?
Ja tako ne mogu!
Možda su me iskoristili, prevarili, možda su mi se i smijali iza leđa. Neka
im bude!
Zli ljudi nas ne bi trebali
obeshrabriti!
Ne zbog karme, više sile ili Božjeg
suda (zovite to kako hoćete).
Ne ni zbog toga, što sve uvijek dođe na svoje (a dođe. Možda sporo, možda ne onda kad se nadamo... ali dođe.)! I tebi i meni i
manipulatorima i onima koji su iskreno i nesebično pomagali.
Nego zato, što ništa ne može zamijeniti mirnu savjest.
Baš ništa!
Primjedbe
Objavi komentar