Kod nas prevladava onaj; “Ne talasaj! Stani gdje jesi!” mentalitet.
Tražiš drugi posao? Zašto? Nesretan si? Radiš puno, a plaćen si malo? Pa što?! Tko nije? Stani gdje jesi. Nesigurna su vremena.
Razvod??! Ne poštuje te? Vara? Kocka? Tuče? Pije? Nesretna si? Nije život romantični film! Svi imaju probleme. Odrasti! Nosi se s njima.
Ti bi u drugi grad/državu? U nepoznato? Misliš, tamo je bolje? Živiš u zabludi. Neostvariva fantazija, tlapnja, iluzija!
‘Ostani na istom. Ne mijenjaj.’ Ali zašto ne?
Kad je naš jedanaestogodišnjak odlučio promijeniti klub za koji igra, vodili smo s njim, uobičajeni razgovor.
Zašto? Jesi li siguran? Možeš li još neko vrijeme pokušati? Dati sve od sebe? Truditi se? “Velike” odluke se ne donose preko noći. Ne odustaj prerano! Razmisli!
Razmislio je! I on i mi. Njegovi argumenti su bili, argumenti zrelog, odraslog čovjeka. Neoborivi!
Mi smo za to vrijeme slušali priče, kako igra za “veliki” klub i zašto mu(nam) to treba. O tome kako je to nerazumno. Kako djeci ne treba dopuštati da to rade. Kad jednom krenu mijenjati, mijenjaju stalno.
I sama sam se uhvatila kako mu to ponavljam. Ne znam suvislo objasniti zašto. To nam je valjda svima usađeno u mentalni sklop.
Ne prekidaj “veze”, prijateljstva, poznanstva! Ne mijenjaj škole, fakultete, poslove, klubove, gradove, države! Jer tako treba. Ne talasaj. Stani s mirom.
“Stabilnost”je bitna! I jeste! Ali ne na uštrb zdravog razuma. Stabilnost se gradi u mirnom, zdravom, sretnom okruženju. Ne gradi se tamo gdje te nešto guši. Trga! Ubija iznutra.
Možda je dobro da nas djeca podsjete na ono što smo zaboravili.
Ako si nesretan, ako ne ide, ako se mučiš, ako osjećaš da nešto nije u redu… onda vjerojatno i nije u redu.
Tko bolje od tebe zna, kad je dosta? Kad si iscrpio sve opcije? Kad si shvatio da si pokušao sve, ali ništa se nije promijenilo? Tko bolje od tebe zna, koliko si se borio, koliko si se dugo trudio ne odustati? Tko bolje od tebe zna, je li bilo odaziva s druge strane ili si naišao na tišinu. Na muk! Na zatvorena vrata. Tko bolje od tebe zna, kad je vrijeme da okreneš stranicu i završiš priču?
Presjeci
I zbog čega onda da ne kreneš dalje? Zbog straha? Zbog “sela”? Zbog nesigurnosti? Zbog forme?
Samo ti znaš kad treba presjeći ono što te guši, sputava, pomalo ubija.
Ne slušaj druge, ako si siguran u ono što želiš. Nemoj pristati na malo, zato što je drugima “malo” bilo dovoljno. Nemoj da ti prenose svoje strahove, oni koji nisu imali hrabrost ići za svojim snovima. Da ti govore da su strahovi ispravni. Jer nisu. Strahovi koče. Ubijaju samopouzdanje, ambicije. Bacaju u prosječnost. Zbog njih mjesečariš kroz život. Umireš prije smrti. Nesretan!
Nemoj provesti život u kajanju, jer nisi učinio, nešto što si htio, volio, mogao.
Voli, smij se, putuj, bori se, mijenjaj što ne valja, budi ambiciozan, želi više. Tako treba. To je u redu!
Ne ravnaj se po onima koji ne žele ništa! Kojima je ništa, bilo dovoljno!
Primjedbe
Objavi komentar