Zbog curice s krupnim, plavim očima

 Hodale su iza nje i glasno komentirale njezinu majicu iz “Pepca”, tenisice kakve više nitko ne nosi i činjenicu da je “siromašna”. Nisu mogle imati više od 10, 11 g. Pogledala sam u njih pa u nju. Nisam vidjela neku razliku. Bila je uredna i čista. Lijepo obučena, čiste kose, vezane u visoki rep. I predivnih krupnih, plavih očiju. Čula sam je, kako prijateljicama, oduševljeno priča o svojim kućnim ljubimcima. Imala je osmijeh koji opija.

Opet sam se okrenula sam prema njih dvije. Ne znam koju “marku” odjeće, su nosile na sebi, ali nisu bile ništa privlačnije i skladnije obučene od nje. Hihotale su se i dalje i nisu skidale pogled s djevojčice krupnih, plavih, očiju. Možda baš zbog tog podrugljivog upiranja prstom, nisam zapamtila njihove crte lica, ni boju njihovih očiju. Zapamtila sam samo taj cinični osmijeh i zločesto hihotanje.

Odgoj počinje kod kuće

Htjela sam im reći puno toga. Puno toga, što očito nisu čule od svojih roditelja, a trebale su. Htjela sam, ali takvi razgovori se vode godinama i kontinuirano, inače nemaju efekta.

Vrijednosti se djeci usađuju od malih nogu. I stalno ponavljaju. To hoće li prijatelje birati po marki tenisica ili zajedničkim interesima i ljudskim kvalitetama, o nama ovisi. I o onom što pričamo i o tome kako se ponašamo.

Kad desetogodišnjakinja, misli da je bolja od nekog drugog, samo zato,  jer je skuplje obučena, roditelj je negdje gadno zastranio.

Svjesno ili nesvjesno. Nije ni važno. Mi sebe precrtavamo na njih.

Naša potreba da nam se svi dive, da nam komplimentiraju, govore da smo lijepi, pametni, mudri, dobri, naše frustracije, zadrtosti, traume, umišljenosti, oholosti, predrasude, bahatosti, naše svađe s rodbinom, susjedima, naši neispunjeni snovi, tuge, propale ambicije, vrijednosti, naša nezadovoljstva sobom, okolinom ili životom koji vodimo, naša neodgovornost, omalovažavanja, ismijavanja, vrijeđanja… djeca rastu uz njih. Upijaju ih i prenose dalje. Baš kao što upijaju ljubav, empatiju, zadovoljstvo, sreću, zahvalnost. 

Hoće li ih činiti sretnim, to što su naučili kućnog ljubimca da ne odluta iz dvorišta ili će uživati u podsmjehu i izrugivanju drugih,  naš je “uspjeh”.

Djeca su naše ogledalo

Naš je zadatak od njih napraviti ljude. Dobre ljude! A to ne možemo, dok se ne suočimo s vlastitim propustima, manama i nedostacima. Dok ih ne postanemo svjesni i spremni na to da nedostatke mijenjamo. Da sebe mijenjamo. Da učimo. Da rastemo. Da nikad ne stanemo.

Photo by  Janko Ferlič on Unsplash

Jer što nas je više takvih, spremnih na promjene, na rast, veće su šanse da svijet postane mjesto u kojem će tenisice služiti za trčanje i vježbanje, umjesto da budu kriterij za odabir prijatelja.

Na nama je da se trudimo, da svijet učinimo boljim nego što to jeste.

Neka nam se i smiju. Neka govore da smo utopisti. Romantičari. Da živimo u zabludi. Da smo manjina. Neka govore što hoće.

Na nama je da takve pokušamo razuvjeriti. Da pokušamo dokazati da nisu u pravu i da se može.

Na nama je da se nikad ne prestanemo truditi!

Zbog curice s krupnim, plavim očima. Zbog naše djece. Zbog nas!

S APortal-a