Bacam pogled na sat i shvatim da će alarm zvoniti za nepune 3 minute. Trebalo bi mi bar još 3 sata sna, ali neka. Ustajem, navlačim papuče i vučem se prema kuhinji. Poluotvorenih očiju, uzimam mobitel, dok palim aparat za kavu. Otvaram F-book. Programirana reakcija. Iskaču redom; 24 sata, RTL, Jutarnji, Šprajc, Index... Crvene liste. Corona. Prosvjedi. Nezaposlenost. Ekonomska kriza.
Milijardu misli prolazi kroz glavu. Sudaraju se. Svađaju međusobno.
Nervoza!
Ne otvaraj F-book Marina, ne gledaj u Instagram!
Otvaram Pinterest. Tražim
inspiraciju za novu boju kose. Ova
mi je i tako već dosadila. Okani se loših vijesti, za rani početak dana.
Internet je super stvar, kad ga koristiš pametno. Internet je trovač, kad ne
filtriraš nepoželjno. Sjećam se koliko sam truda uložila, da kontroliram što
Fran na internetu smije, što ne smije gledati i pratiti. Iznenadila sam samu
sebe svojim programerskim i istražiteljskim sposobnostima.
Sinoć smo, nas dvoje, dugo sjedili u KFC-u. Franova želja. Izvadio je novac
iz kasice i poželio počastiti mamu. Ima takvih faza. Inzistira, pri tom, jer je
on taj novac skupljao za nešto što ga veseli. A veseli ga učiniti nešto za
mamu. (Nisam mu rekla, da sam kasnije, njegov novac vratila u kasicu. Krilca i
tortilje su ipak išli na moj račun. Recimo da je to moja “donacija” za bicikl
ili monitor. Dvoumi se još.)
Dok je grabio krilca iz svog big box-a, započeo je priču o siromašnom
starcu, koji je svoju hranu podijelio s bogatim poslovnim čovjekom. Sjedili su
za istim stolom u restoranu brze hrane, jer nije bilo dovoljno slobodnih
mjesta. Obojica su naručila istu pizzu, samo što mlađi od njih, to nije znao.
Kada je stigla prva, posegnuli su za kriškom u isto vrijeme. Mlađi je bio vidno
iživciran, a stariji je nudio mlađeg da uzme još. Kada je konačno, ispred
mlađeg poslužena i druga pizza, shvatio je da se bez razloga ljutio na starca,
koji je jeo svoju hranu. Shvatio je i da je on pojeo više od polovice starčeve pizze, a da ga je on
svejedno nudio da uzme još. Kada ga je mladić pitao zašto je to uradio, starac
je odgovorio kako možda nema puno, ali da to što ima, rado dijeli.
Gledala sam u Frana začuđeno. Istovremeno i ponosno i pomalo šokirano, dok
mi je dugo nakon toga zrelo objašnjavao, zašto treba dijeliti. Zašto ne treba
suditi ljude po tome jesu li bogati ili siromašni. U skupoj ili pokrpanoj
odjeći.
Napravila sam cijeli niz hakerskih poteza, kako bih se uvjerila, da on ne
gleda gluposti na internetu, da bi mi rekao, kako najviše voli pogledati takve
priče (stranica We're not just telling stories, we're changing lives). Tu večer
sam, s njim, pogledala par njihovih snimki. Kratki, niskobudžetni i loše
odglumljeni filmovi. (Naglasit ću odmah, za one sklone kritici.) Ali s
poukom. I po njemu, blockbusteri!
Internet može biti opasan, zaglupljujući,
može iznervirati, izbaciti iz takta. Iritirati! Utjecati na raspoloženje.
Ali može biti edukativan, zabavan. Pomoći u poslu, obrazovanju. U izboru
knjige, filma, glazbe. Kad su djeca u pitanju pazimo, bdijemo, kontroliramo.
Držimo oči širom otvorene. Iako će oni, na kraju ipak najviše učiti od nas. Ako
odrastaju uz tolerantne roditelje, bit će tolerantni. Ako odrastaju uz mržnju,
mrzit će. Ako odrastaju uz one koji uvijek čitaju, istražuju, bit će
znatiželjni. Ako odrastaju uz one koji ogovaraju, ogovarat će. Ako odrastaju uz
uplašene, bit će uplašeni. Ako odrastaju uz sretne i zadovoljne, bit će i oni
sretni i zadovoljni.
Imat će svoje interese. Bit će možda bolji sportaši, pjevači ili
matematičari od vas, slušat će drukčiju glazbu ili voljeti drukčije knjige, ali
okruženje u kojem rastu, će zasigurno utjecati na njihovo ponašanje i izbore.
Mi smo, a ne internet, njihovo najbliže okruženje. Okruženje u kojem
provode najviše vremena. (Bar bi tako trebalo biti)
Djeca baš kao i mi, imaju mogućnost izbora. Samo su njihovi izbori često,
mnogo mudriji i bistriji od naših. Oni instinkt slušaju, mi ga ignoriramo.
Dajemo prilike. Popuštamo znatiželji. A kad zabrazdimo, trebamo učiti od njih.
Dok sam razgovarala s Franom, bila sam sretna što je u hrpi smeća, koje
nisam uspjela blokirati, odabrao nešto iz čega može naučiti. Nešto što ga uči
toleranciji i razumijevanju.
U isto vrijeme sebi sam dopustila, da budem izložena svemu. I svima! Bez
ikakvog filtera! Odobravajući tako, da mi netko drugi od ranog jutra, testira
živce i kroji raspoloženje, koje će se odraziti na moje dijete i na moju
obitelj.
Treba birati ono što te veseli. Što
te opušta. Što ti koristi. Od čega ćeš porasti kao osoba.
Sve ostalo, stavi na ignore! I život će iznenada poprimiti svjetlije boje.
Vjeruj, probala sam ;-)...
I ako mi je trebala večera, u KFC-u, da shvatim, hvala pukovniku Sanders-u
i Franu, na tome!
Ostavljam mobitel na šanku. Uzimam knjigu. Čitam Nešto je u vodi. Triler.
Klizi. Stranica po stranica. Mislima sam uz Erin, na tropskom otoku Bora Bori.
Svijet van toga, u ovom trenu, ne postoji!
Primjedbe
Objavi komentar