Ne živi se život virtualno

Vozili smo jučer bicikl, onako svom snagom, pokušavajući „uhvatiti“ pun mjesec. Bio je sumrak i pedalirali smo luđački brzo, uz uzbrdicu, glumeći Lance Armstrong-a, u najboljim danima. (Iako smo, pedalirajući tako u susret mjesecu, više bacali na E.T., nego na profesionalnog biciklista.) Uživala sam, u svakom trenutku, našeg luđačkog smijeha. Smijeh i škripanje pedala, parali su tišinu u rano predvečerje.

Volim te trenutke, naoko svakodnevne, a meni posebne.

Volim miris kave u rano jutro i osjećaj tople šalice u mojim rukama. Volim ju dugo držati u rukama, nagnuti se nad nju i pustiti mirisu da me hipnotizira. Onako snenu.

Volim igrati košarku sa sinom. Učiti ga što su slobodna, što koraci. Volim kad se trudim, a on me ipak uspije pobijediti. Kad napreduje i bolji je nego jučer. Jer kroz njega i njegove male uspjehe i ja postajem bolja. Mijenjam se!

Volim ga poljubiti dok spava. Proći mu rukom, pažljivo kroz kosu. Da ga ne probudim. Zagrliti ga! Reći da ga volim.

Volim kad sjedimo svi skupa. Za ručkom, na plaži, u parku, uz rijeku... kad se gledamo u oči, umjesto kroz objektiv. Kad pričamo dugo. Nadovezujemo se jedni drugima na rečenice. Kada glasno raspravljamo. Planiramo. Smijemo se. Sjećamo! Šutimo skupa.

Volim kada se upoznajemo. Svaki dan iznova. Iako smo godinama skupa. Volim osjećaj čvrstine i stabilnosti. Sigurnost!

Volim i miris nadolazećeg proljeća u zraku, iako je još uvijek zima. Miris trave pomiješan s mirisom soli, dok šetamo uz more. Volim kada se izvalim na oblutke i slušam ciku galebova. I šum mora.

Volim neizvjesnost, dok tražimo najbolji plosnati kamenčić, bježeći od valova. (Plosnati su najbolji za „žabice“.) Ushićenje kada ga napokon nađemo i naguravanja kad odlučujemo tko će ga baciti u more. Iščekivanje rekorda. Hoće li, „žabica“ biti 5,6,7 ili više od 8...

A onda...

...taj idealan kamenčić, samo pljusne. I mi prasnemo u smijeh, jer rekorder ostane onaj najnesavršeniji kamen, od kojeg to nikada ne bismo očekivali. Baš nekako, kako to bude u životu!

Nekad je, drugom oku najnesavršeniji trenutak, tvoje savršenstvo. Nešto što oni neće razumjeti, niti da žive milijun godina.

Ne korigiraš ga, samo da bi bio drugima vizualno prihvatljiviji. Ne uspoređuješ svoj trenutak, s tuđim. Ne vrednuješ ga po tuđem prihvaćanju. Nije manje vrijedan, ako ostane intiman. Samo tvoj. Vaš! On je savršen, baš takav kakav jeste. Nesavršen! Nenamješten. Neušminkan. Nefiltriran. Samo proživljen.

Ne hvataš mjesec, jureći biciklom, da bi drugi vidjeli kako si sretan. Hvataš ga, jer JESI sretan!

Koliko bi mojih savršenstava, ostalo izgubljeno u vremenu, da sam ih namještala za druge? Da sam pokušala impresionirati njih, umjesto živjeti trenutak. Osjetiti ga. Mirisom, sluhom, dodirom. Dušom!

Ne živi se život, virtualno! Da bi impresionirao druge.

Živi se ovdje, s druge strane objektiva. Dok si ti impresioniran sa sada.

Ne mjeriš sreću lajkovima, mjeriš ju osjećajima. Jer osjećaje, ne možeš fejkati...

(Ma možeš...drugima možeš, ali sebi ne!)

Gledaj oblake kako bježe. Nebo kako postaje plavo. Osjeti kišu u zraku! Penji se na najviše vrhove. Sjedi u tišini! Pusti da te ispuni iznutra! Dodirni ovlaš ili zagrli čvrsto! Voli! Svakim danom sve jače! Gledaj djecu kako rastu. Igraj se. Budi ponovno dijete. Smij se! Poljubi! Putuj ili stani na mjestu!

Ne zato da to drugi vide!

Zbog sebe, zbog uspomena, zbog toga što je život vrijedan življenja!

Na kraju dana, u krevet i tako legneš sa svojim mislima, ogoljen sam pred sobom. Ili ispunjen iznutra ili u potpunosti prazan i uništen. Sam sa svojim istinama. Sam s lažima.

S APortala