Ne želim ponovno o COVID-u. Ni o teniskom turniru. Ni opasnosti od zaraze
preko teniske loptice. Htjela sam u stvari, o dosljednosti. O tome koliko je
važna i koliko utječe na vjerodostojnost.
Na primjer, ako ponavljaju i
ponavljaju, kako je nužno za zaštitu,
nositi masku, vjeruješ im. Vidiš nose je i oni. Nabavljaš. Snalaziš se kako
znaš. Internet. Inozemstvo. Plaćaš ih kao suho zlato. Ako nikako drukčije,
šiješ, iako u životu nisi nikad ništa sašila...
Prođe tako neko vrijeme. Navikavaš se na ljude s maskama, rukavicama. Na
poprijeke poglede, kada se slučajno nekom približiš, makar mu i nudila pomoć.
Nema one stare mediteranske prisnosti. Samo hladna distanca. Pre sjevernjački.
Plaši te, ali navikavaš se na novo normalno. A onda šok. Kažu maske ne štite.
Posebno ne platnene. Jednokratne, imaju jedino psihološki efekt, a i služe da
ne diraš nos i usta. Ali ne štite od virusa! Baciš u hipu ručno sašivene maske.
Misliš se kako si glupa bila, rekli su da više mogu štetiti nego pomoći. Zadržiš par jednokratnih. Držiš se socijalne
distance. Izbjegavaš trgovine i okupljana.
A onda jednog proljetnog dana, negdje oko 14, onako usput, dok pereš suđe
od ručka, načuješ kako je ipak bolje preventivno maske nositi i da još uz to
možeš nositi i one platnene. Misliš da si krivo čula. Uzimaš daljinski još
vlažnim rukama i pojačavaš ton na TV-u.
Psuješ sama sebe što si platnene, bacila u smeće. Iako su naglasili kako
je maska preporuka, a ne obveza, pomalo ti je neugodno, npr.otići u knjižnicu
bez maske. Znaš da bez nje ne smiješ, a tebi je ostalo svega par jednokratnih.
Da si ostavila platnene, sad bi mogla češće čitati knjige, umjesto gledati
dnevnik i živcirati se. Primjećuješ i kako s većom pozicijom, obveza i
preporuka postaju manje obvezne i manje preporučene. Ali ti nisi na poziciji...
Doviknuli su i da je bitna socijalna distanca od metar. Pa je metar
prerastao u dva. A dok se ljudi u trgovinama poprijeko gledaju i svađaju zbog
nepoštivanja osobnog prostora, stiže i objašnjenje kako čak i ako nije
poštovana socijalna distanca, nepoštivanje iste mora biti duže od 15 minuta. U
zatvorenom prostoru??! Pa jedan “pa”, pa drugi “pa”, pa treći...
Ova priča o (ne)dosljednosti, prikazuje kako jedna sasvim ozbiljna priča,
može postati poprilično neozbiljna. Prikazuje nam i uspon i pad superjunaka nacije. A u njoj baš
ništa, ne sluti na happy end.
Kad smo kod superjunaka… Onih pravih!
Kad je Fran imao 5 godina, volio je nositi majice na superjunake. Obožavao
je Spiderman-a, Batman-a, sve likove iz Gospodara prstenova, Hobita i Ratova
zvijezda. Neka djeca su se igrala autićima, i nosila u vrtić plišance, a on je u vrtić išao s Venomom, Spidermanom i
Dr.Octopusom... Volio je i majice na te likove. Dobijao ih je od bake,
dide, ujne... Zaredalo se valjda tako,
da sam mu ih, u vrijeme ove priče, oblačila nekoliko dana za redom. Jedno jutro
sam mu htjela obući majicu na prugice. Obični prugasti t-shirt. Nigdje
Spidermana, Jurića, Donatella ili bar Leonarda. Počeo je plakati kako ju neće
obući. Gurao me od sebe i tražio majicu na bilo kojeg, od spomenutih akcijskih
junaka. Da, bilo bi lakše da sam popustila. Malo sam, priznajem, oklijevala, da
ne probudi susjede u 6 ujutro. A i da ubrzam cijelu tu ranojutarnju priču i
požurim na posao. Ali okljevala sam samo na kratko. Riskirajući lupanje
susjeda, metlom o zid, obukla sam mu ipak prugastu majicu i “objasnila” , u
autu, na putu do vrtića, kako može biti sretan, što može mijenjati majice svaki
dan. Kako druga djeca, nisu te sreće. Najavila sam, kako ćemo popodne, zbog
takvog ponašanja, spremiti sve majice i ostaviti u ormaru samo 2. Na prugice. A
onda ćemo nakon 5, 6 dana vidjeti, hoćemo li vratiti ostale ili ćemo ih, ovisno
o njegovom ponašanju, pokloniti djeci koja će, za razliku od njega, na njima
biti zahvalna.
Bio je dobar u vrtiću i mislio je da to neću napraviti. Ali jesam.
Skupa s njim! Ja sam bila dosljedna, a on se
nije bunio.
Svakodnevno sam prala, u vrtiću
od hrane ili bojica, umrljanu majicu i sušila ju za sutra. Druga je bila za
kuću. Bilo bi mi lakše da sam odustala i uzela jednog “Spidermana” iz
“uklonjene hrpe”, a umrljanu “prugicu” stavila da čeka svoje red za veš mašinu.
Ali znala sam, ako popustim, da
će uvijek očekivati da suzama, tvrdoglavošću ili silom dobije ono što želi. A htjela sam ga naučiti misliti. Da,
petogodišnjaci, i te kako mogu misliti. Manipulirati (ili to pokušati). Ali i
znati kad pogriješe i to priznati. Učiti na svojim greškama. I najvažnije
ispričati se.
Brrrr! Grubo prema petogodišnjaku? Zlostavljački? Možda! Možda sam mu stvorila
traumu, zbog koje, više nikada u životu neće... pa npr.nositi dizajnersku
odjeću. Vrijeme će pokazati. Ali taj
petogodišnjak, je izrastao u veselog devetogodišnjaka, koji se uvijek ispriča
kad pogriješi i koji je zahvalan, umjesto kritičan, prema onome što ima. I koji
je dosljedan.
Naravno da raste i ima svoj ukus. Više voli “sportski” od “šminkerskog”
stila. Ali ne inzistira na Adidasu, Nike-u. Može i to, ali nije nužno. Svejedno
mu je. Bitno je jedino da nema kragnu i džep. I da je čisto. I upravo zato, ja
ne inzistiram na košuljama i majicama s ovratnicima.
Ne znam što me u budućnosti čeka. Ali znam da ću se i dalje truditi.
Kad pogriješi nastojim biti dosljedna, baš zato da ne bi ponovio grešku.
Kad je dobar, nastojim biti dosljedna, kako bi i dalje bio dobar.
Kad pogriješim, a griješim, ispričam mu se, baš kao i on meni. Nastojim
biti ono što od njega tražim. Dosljedno!
Dosljednost je bitna u bilo kakvom odnosu. Obiteljskom, prijateljskom,
ljubavnom ili poslovnom.
Ne možeš očekivati od drugog, ono što ti sam ne daješ!
Ako nagradiš ili kazniš jednog djelatnika, onda za takvo isto ponašanje to
trebaš učiniti i s drugim djelatnikom. Ako nisi dosljedan u tome, gubiš
vjerodostojnost.
Ako si nekom obećao, biti tu u dobru i zlu, onda trebaš biti dosljedan i ne
smiješ dignuti sidro kod prve veće oluje. Ne možeš očekivati, da te taj netko
drugi, shvati ozbiljno, kada oluja jednom prođe, a ti opet postaneš fin,
šaljiv, duhovit i “najbolji”.
Dosljednost zahtjeva trud i ulaganje vremena. Puno je lakše popustiti ili
pustiti. Ići linijom manjeg otpora. Ali dosljednost, daje dugoročno
kvalitetniji rezultat. O njoj ovisi, koliko će vas druga strana, shvaćati
ozbiljno. Da, dosljednost zahtjeva trud
i ulaganje vremena. Ali ako ti je do nekoga ili nečega zaista stalo, sav trud,
svo tvoje uloženo vrijeme, je vrijedno toga.
Primjedbe
Objavi komentar