Rekla mi je, da joj je najgore, kad joj ljudi pametuju kako treba raditi na sebi.
- Što je jebeni rad na sebi? pitala me.
- Kako da radim na sebi, kad mi se povraća od kemoterapije? Kad? U pauzama dok mi ne padnu leukociti, dok čekam novu dozu terapije ili dok provjeravam klincima domaći?
Slušaj ti ovamo:
Pošalji ih u p…u materinu! Za početak, tako. To je najbolji od svih radova na sebi.
Pošalji u materinu, sve one koji ti kažu da ne trebaš biti tužna, ljuta i razočarana. Da se moraš više smijati i stalno misliti pozitivno. Jebeš osmjeh za publiku, ako se iznutra raspadaš. Taj ubija.
Smij se kad ti se smije. Plači kad ti se plače. Ništa ne ide na silu. Imaš se potpuno pravo, osjećati sjebano. Sve dolazi iznutra.
Pusti da sve to sranje izleti vani. Vrišti! Ljuti se! Razbij! Sklupčaj se i plači.
I smijeh će doći! A onda se smij! K’o da se nikad prije toga,nisi smijala. Recimo onda, kad ti kažu da radiš na sebi, u trenutku dok križaš one terapije koje su prošle i brojiš one koje tek trebaju doći. Nasmij im se u facu, a kad te pitaju zašto; reci da ti to upravo radiš na sebi.
I reci im još, molim te, da tebi, nije bio potreban rak, za rad na sebi.
Da budeš zahvalna. Da skuhaš ručak. Da odeš na izlet s djecom. Uživaš u zalasku sunca. Da ispečeš kruh. Kolač. Odeš na nokte. Frizuru. U kino. Da čitaš! Učiš! Rasteš! Putuješ. Smiješ se s prijateljima do kasno u noć. Da voliš. Da te volimo.
Radila si to i prije!
Reci im i, kako sam im ja poručila, da si ti bila moj motivacijski govornik, kada oni još nisu čuli za Deepak Chopra, Esther Hicks, Louise Hay… Da im je uzalud vibracija, vortex i vizualizacija, ako ne razumiju, da rad na sebi nije uvjeravanje drugih da si sretan.
Život ima svoje uspone i padove. Može u jednom trenu ličiti na bajku, a onda se preko noći pretvoriti u noćnu moru.
Živjet ćeš i dane kad ćeš uživati u kasnom proljeću, u šetnji, u dječjoj vici, šumu mora, šalici kave, prijateljima, mirisu prve kiše, u poljupcima. Kada nećeš skidati osmjeh s lica.
Ali nije prirodno, da se smiješ kad ti se čini, da se svijet oko tebe ruši.
Nema potrebe da opravdavaš svoje suze.
Nema potrebe da uvjeravaš druge, kako si sretna, onda, kad ni samu sebe u to ne možeš uvjeriti.
Ne trebaš uvijek biti jaka! Savršena! Nasmijana!
Važnije od toga je, da si u moru usiljenih, za publiku namještenih osmjeha, ti izabrala biti iskrena.
Primjedbe
Objavi komentar