Danas sam napunila 42. Kad
prevališ 40, počneš pričati kako su četrdesete nove tridesete. Ali ne voliš
rođendane. Nadaš se kako će ih drugi zaboraviti. Kao i broj tvojih godina. Ja
obožavam rođendane! I tuđe i svoje! Ne smeta mi glasno pričati o svojim
godinama. Ne razmišljam o borama i sijedoj kosi. Ustvari, trenutno jedino
razmišljam, kako čim prije prevaliti ovih 1500 km koji me dijele od Zadra.
Jedina želja mi je čuti glas tete koja najavljuje moj let! Želim napokon puhati
u sve te 42 svjećice s mojima. Svaka od
njih je moja. Niti jedna me ne opterećuje. I baš svaka me učinila onom što
jesam danas.
Kažu, tamo negdje krajem
tridesete počne kriza srednjih godina. Muškarci traže mlađe žene. Počinju
koristiti šampone protiv ispadanja kose. Teretana im postaje drugi dom. Zajašu
na motor ili kupe sportski auto. Prodaju jeftine pošalice, mlađim curama. Glume
frajere.
Žene kreću na ispumpavanja
celulita. Zatezanje stražnjice. Japansko iscrtavanje obrva. Popunjavanje usnica
ili peglanje bora. Mnoge zahvaljujući tome, nakon četrdesete izgledaju mlađe
nego s 25. Padne tetovaža, piercing ili oboje i „šeranje“ svakog izlaska na
društvenim mrežama.
Imam 42! Ali kod mene uvijek sve
nekako... „naopako“. Umjesto razočarenja što se iz svjetske metropole, vraćam u
moju „provinciju“, ja euforično iščekujem povratak. Obrve su još uvijek sve
moje. Ali i celulit. Grudnjak standardno iste veličine, ne pretjerano velikog
broja. Kriza srednjih godina na moj
način? Kako god!
Ne uvjeravam sebe kako su
četrdesete nove tridesete. Četrdesete su samo četrdesete. Zašto bi bile nešto
što nisu? A tridesete zasigurno nisu. Meni je nekako, baš dobro tu i sada.
Dobro, ne baš tu. I ne baš sada. Tamo 1500 km dalje! I za par sati! Ali
razumijete što hoću reći. Svatko se nosi sa svojim rođendanima i godinama na
svoj način. Ovo je moj! Koračam naprijed. Zadovoljna! Ponekad posrnem i
pogriješim. Učim na svojim greškama. Ustanem i nastavim. Vjerujem u snove i da
je sve moguće. Znam da će isti oni ljudi, koji komentiraju istetovirane
četrdesetogodišnjake, misliti da sam i ja luda. Da negiram da sam pregazila
polovicu života. A kad se osvijestim... samo čekaj! Zgrabit će najveće kokice i
uživati u predstavi!
Ljudi će uvijek pričati! U
dvadesetima sam vjerovala da ih mogu uvjeriti kad griješe. U tridesetima sam se
živcirala kad ne bi u tome uspijevala. U četrdesetima sam svjesna da oni koji
„pričaju“, ne žele čuti da griješe. Ni ne moraju! Ljudi će uvijek imati
predrasude. Meni je dobro! Nekad sam sretna. Nekada luda. Uvijek zaljubljena.
Često sarkastična. Zauvijek svoja. U krizi? Možda! Ako žele to misliti i
pričati, neka pričaju. Dok god stvari koje me čine sretnom, ne ugrožavaju
druge, uživat ću o njima. Tko zna, možda je baš taj let za Split, moja tetovaža
iznad dupeta.
Sreća nema veze s godinama. Bar
ne bi trebala imati. Ili je u vama ili nije. Ona je stvar izbora! Ono što nekog
drugog usrećuje ne mora mene. Moja sreća ne mora biti i vaša. Vaše najbolje
godine, ne moraju biti moje najbolje godine. Vaše krize, ne moraju biti i moje.
Ako mislite da bih trebala biti depresivna jer sam prevalila 40, varate se. To
je vaš strah, a ne moj!
Primjedbe
Objavi komentar