Alarm je zvonio u 6:35,
baš kao i svakog jutra. Nije me probudio. Ležim već satima, nepomično buljeći u strop.
Ne sjećam se kad i kako sam uspjela zaspati večer prije. Znam
da sam bila beskrajno tužna. Negdje kroz noć, tuga je prešla u razočarenje. A
do jutra se pretvorila u ljutnju.
Nastavila sam ležati i nakon alarma. Naizgled mirna, a
iznutra spremna za eksploziju.
Svađala sam se! S Bogom, političarima, motivacijskim
govornicima, vama, sama sa sobom.
Svađala sam se s Tobom, Bože! I to me ne čini dobrim
vjernikom. Znam! Ali ja nikada nisam bila knjiški primjer vjernika. Naš
razgovor jeste počeo staloženo i mirno. Nisam Te napadala! Pitala sam Te, zašto
se loše stvari uvijek događaju dobrim ljudima. Jer, nekako mi se čini da je
postalo pravilo. I nemoj mi sada, prodavati floskule, kako svatko dobije
onoliko koliko može podnjeti. A Ti, naravno, znaš da ona može. Da je jaka!
Oprosti što inzistiram, nije mi jasna ta Tvoja teorija. Zašto
bi onaj koji šuti i nikad se ne žali, dobio još tereta? Zar pokušavaš otkriti
koliko mu treba da se slomi? I je li to sada to? Je li dosta? Ili ćeš joj dati
još? Do kada će trajati taj Tvoj „test“? Trudim se shvatiti, ali ne ide. Prošlo
je već neko vrijeme i više nisam ni staložena, ni mirna. Samo ljuta. I oni „pravi“ vjernici, koji nisu
poput mene, reći će mi da ja ne trebam propitivati, da trebam samo vjerovati.
Da Ti, znaš! Da sam premala da shvatim. Priznat ću im, da nisam „dobar“
vjernik. Priznat ću im, da sam premala da shvatim! Priznat ću, da zaista ne
razumjem! I da se upravo zato i ljutim!
Svađala sam se i s hrvatskim političarima. Onim istim, koji
okreću nas obične smrtnike jedne protiv drugih. Huškaju desne na lijeve i
obrnuto. Okreću roditelje protiv prosvjetnih djelatnika. Odbijaju nam reći da
se plaće prosvjetara, lječnika, vatrogasaca, policajaca... ne trebaju rješavati
u paketu s ostalim državnim uhljebima. Odbijaju nam to reći, jer bi njima i
državnom aparatu koji su uposlili, to bilo na štetu.
Svađala sam se s političarima, jer su to isti oni, koji su
uništili zdravstvo. A da nisu, ona ne bi nakon biopsije, morala sjesti u auto i
voziti se 300 km u jednom pravcu, kako bi joj se očitali nalazi. Bjesna sam na
te besramne političare, koji su doveli zdravstvo do kolopsa, a nama mažu oči s
1941. i 1991.
Svađala sam se sa svima vama. Jer ste vi i ja, svojom šutnjom
doveli do toga, da nam unište zdravstvo, školstvo, da isele državu, da nas
opljačkuju. Da od nas rade budale, a da mi
šutimo jer se bojimo. Jer uvijek može gore.
Svađala sam se s motivacijskim govornicima. Pitala ih kako da
ju onako razočaranu, uvjerim da problemi nose mogućnosti. Da ti pomažu da
rasteš i da te vode prema boljim stvarima u životu. Da je svaki izazov, ništa
više do šansa da popraviš stvari u svom životu. Da bolest, jeste problem i da
je poprilično bolno nositi se s njom, ali da te oblikuje. Da ti donosi dubinu,
suosjećanje i mudrost. Da od nje postaneš samosvjestan i da ti jednom kad bude
iza tebe, pomogne da budeš bolja osoba i vodiš potpuniji život. Kako da joj to
kažem, kada sada ne mogu ni sebe u to uvjeriti.
Svađala sam se i sama sa sobom. Ljuta, što trenutno, ne mogu
zračiti sreću i istu na taj način privlačiti. Zato što bih ja trebala mjenjati
fokus i biti hrabra, umjesto nje. Zato što sam joj rekla: „Bit će sve dobro!
Vidjet ćeš da hoće!“, a nisam bila dovoljno uvjerljiva. Zato što sam plačipi..a
i osjetilo se da mi glas drhti. Zato što ne bih o tome trebala razmišljati kao
o „problemu“, nego o „izazovu“. Zato što mi je uvijek bila oslonac, a ja se
bojim da nisam dovoljno jaka, da njoj to budem. Zato što sam više slušala, nego
tješila. Zato što bih trebala vjerovati, da će biti dobro, umjesto pitati se
„što ako“.
Svađala sam se sama sa sobom jer bih trebala promišljati o
smislu života i okrenuti na pozitivu i Božićni duh. Zapitati se živim li
ispunjen život, sanjam li dovoljno velike snove, jesam li naučila opraštati,
volim li dovoljno... trebala bih zamisliti kako će sljedeće godine u ovo
vrijeme sve biti dobro. Zamisliti onaj tulum za 50 ljudi, koji je obećala,
uskoro. KADA sve bude ok.
I ne kažem da to neću učiniti. S vremenom! Ali ne danas. Sada
me pustite da budem ljuta! Na Boga, motivacijske govornike, ministra zdravstva,
vas i na samu sebe. Pustite da budem tužna. Pustite da plačem! Pustite da
prođe!
Primjedbe
Objavi komentar