„Ustajanje mladiću! Moraš još
prije škole, pronaći slatkiše koje ti je sakrio Uskršnji zeko!“
Sneno je protrljao zelene okice i
pogledao me zbunjeno: „Uskršnji zeko?“
„Da, da Uskršnji zeko! Hajde
požuri, znaš da on uvijek sakrije slatkiše. Moraš ih pronaći prije škole!“
„Mama, nisi valjda sakrivala slatkiše?“
„Mama, nisi valjda sakrivala slatkiše?“
„Ja? Nisam ja! Uskršnji zeko
jeste!“
„Mama, danas je sv.Nikola! I znam
da slatkiše ostavljaš ti, a ne on.“
Tako je nekako bilo kod nas, prošli petak!
Mogla sam doduše i drukčije.
Mogla sam ga probuditi. Mogao je pogledati u svoju čizmicu, uzeti slatkiše i
otići u školu.
Ali ne osjetiš maminu ljubav kroz
kupljeni slatkiš.
Nema u čokoladici dramatičnih
pokreta. Zbunjenog hvatanja za čelo, kad „shvatiš“ da si „pogriješila“.
Nema u žvakama, lupanja srca od ponosa, jer s 9 g. ispraviš grešku „odrasle“ mame.
Nema u žvakama, lupanja srca od ponosa, jer s 9 g. ispraviš grešku „odrasle“ mame.
Nema u karamelama smijeha, zbog
greške.
Nije do poklona. Nikada nije!
Vjerujte! Oni se zaborave! Jednom kad odrasteš!
Ne sjećam se svakog poklona,
kupljenog mojima. Ne sjećam se svih poklona koje sam ja dobila. A opet, jasno
se sjećam stvari koje smo radili skupa. Sitnih spačkica, zafrkancija i
zajedničkih druženja. Podmetanja. Smijeha. Zagrljaja. Uspomena!
Sjećam se truda koji sam ulagala
da Djed Božićnjak ne bude samo iluzija. Kako je vjerovao u Njega i s 8 g. Da
sam sve sumnje uspjela razbiti uz puno truda i pravu dozu entuzijazma!
Pokazivala sam mu Djedovu kućicu u Laponiji. Sobove. I hrpu pisama, koje šalju
djeca iz cijelog svijeta. Bila sam i sama toliko euforična i uvjerljiva da
sumnja nije više bila opcija.
Pisali smo i mi! Iz godine u
godinu!
Na ruke Djeda Božićnjaka
Glavna Pošta
Laponija- Finska
Djedica s hladnog Sjevera,
redovito je odgovarao. Uvijek osobno. S markicama iz Finske i „vlastoručnim“ potpisom.
(Uz malu pomoć tete Lane
(grafičkog dizajnera)). Psst!
Uživala sam u cijeloj toj
„kriminalnoj“ organizaciji. Planirala bih tjednima, dok sve ne bih dovela do
savršenstva.
Sjećam se zajedničkog ukrašavanja kuće! Pečenja keksića i kolača! Osjetim i sad miris vanilije i kokosa!
Sjećam se zajedničkog ukrašavanja kuće! Pečenja keksića i kolača! Osjetim i sad miris vanilije i kokosa!
Sjećam se kako smo svaku Badnju
večer ostavljali keksiće i toplo mlijeko za Djeda Božićnjaka. Sjećam se, kako
sam čekala da zaspe i utihne cijela kuća pa da krišom stavim poklone pod bor.
Kako bih na Djedovom tanjuru, uvijek ostavila mrvice i komadiće keksa, a u
šalici malo mlijeka. Da priča bude uvjerljivija. Kako bi pismo s odgovorom
Djeda Božićnjaka, uvijek bilo ispod tanjura s pojedenim keksićima. A na njemu
koja mrvica roščića od vanilije. U pismu bi se ljubazno zahvalio na ukusnim
keksićima, mlijeku...e da i mrkvi za sobove.
Sjećam se svakog Božićnog jutra i
uzbuđenja koje se osjećalo u zraku. Sjećam se zajedničkih ručaka kod bake i
dide. Maratonskih razgovora i smijanja s mamom, tatom, bratovom i mojom
obitelji.
Rijetki su pokloni kojih se
sjećam! Iako ih volim. Da se ne lažemo!
No, Prosinac 2019, će ostati
zapamćen kao mjesec u kojem sam ostala bez riječi, kada sam starcu s bijelom
bradom, trebala odati svoju želju. Ono što
želim, ne stane pod bor. Ne možeš to odmotati iz jeftinog celofana, na
Božićno jutro.
Prosinac 2019. mjesec kada sam
zatvorila vrata za sve zlo. Kada sam pobjegla u zagrljaj! U ljubav! U uspomene,
koje sam čuvala u sebi. Za ovakve dane. Zlu ne trebalo. A zatrebalo je!
I ako starčić u crvenom odjelu,
kojim slučajem, sada ovo čita, tamo, u hladnoj Laponiji, zamolila bih ga ipak
nešto.
Neka pospe malo te svoje Božićne
čarolije, a nas pusti da učinimo svoje.
Neka ne muči, ove godine,
bespotrebno, vilenjake u Tvornici mašte.
Ne treba zbog mene!
Neka učini da se smijemo, grlimo,
svađamo i mirimo. Da se ljubimo, plačemo i veselimo. Samo da budemo skupa! Još
dugo, dugo! I stvaramo uspomene!
Pa jednom ako njemu zatrebaju...
Primjedbe
Objavi komentar