S druge strane života na vagi

Nikada nisam imala problema s prekomijernom  težinom! Nisam morala paziti na prehrambene navike, niti brojati kalorije. Moj problem nikada nije bio višak kilograma. Bio je upravo obrnut. S druge strane kazaljke na vagi, recimo to tako. Psihički jednako destruktivan. Nimalo lako rješiv!

U jednom periodu svog života, sam, iz zdravstvenih razloga, poprilično smršavjela. 43 kg. 169 cm. Marina? Da, ali u nekom drugom tijelu!

Naravno da to nisam htjela.

Naravno da sam bila svjesna da to pogoršava, ionako lošu zdravstvenu situaciju.

Naravno da sam bila svjesna da to nije estetski lijepo.

Naravno da sam znala da za to nisam kriva.

Naravno da sam to pokušala popraviti.

Naravno da to ne ide tako lako!

Izgledala sam loše. Nastojala sam nedostatke, prikriti odijevanjem, ali sva odjeća koju sam imala od ranije, bila mi je prevelika. Odjeću sam kupovala na dječjim odjelima. Mrzila sam odlazak u shopping! Bila sam prestara za haljine s mašnama, šljokicama i super junacima. Užasavale su me neonski osvijetljene svlačionice, u kojima je anatomija mojih kostiju, posebno dolazila do izražaja. Proklinjala sam dizajnere interijera, koji su nekako došli do zaključka kako će trgovinama, takvo osvjetljenje i ogledala koja sužavaju, povećati indekse prodaje. Isprobavanje obične majice, pretvaralo se u noćnu moru.

Jednom, vjerojatno u mom najgorem periodu, sam stojeći u svlačionici, odjevena u grudnjak, pogledala  svoj odraz u ogledalu i počela plakati. Ispod ključne kosti, jasno su se ocrtavala rebra i prsna kost. Jaka svjetla, naglašavala su i onako premršav trup. Milijun misli je prolazilo kroz glavu. Niti jedna umirujuća. Suze su nekontrolirano tekle, a ruke su se tresle poput pruta. Noge nisam osjećala. Sijela sam na minijaturnu klupicu, sklupčana i očajna. Zatvorila oči, odbijajući ponovno pogledati u smjeru ogledala. Ne znam koliko je vremena prošlo kad sam crvenih očiju, konačno uspjela izaći iz svlačionice

Znala sam i do tada kako izgledam! Neke dane si jači. Neke slabiji. To nije bio jaki dan!

Činjenica da štogod napravila i koliko god se trudila, vaga ne pokazuje više od 43 prokleta kg., me poprilično frustrirala. Ne samo zbog fizičkog izgleda. To je i tako bila samo posljedica. Podsjetnik na  cijelu priču koja se krila iza toga. Ljudi bliski meni, su to znali.

Oni drugi su otežavali! Jer su pretpostavljali. Pretpostavili da to želim. Da mislim kako izgledam lijepo. Da imam poremećaj u prehrani. Da imaju pravo komentirati. 

Nisu niti za trenutak pretpostavili, da su neke stvari intimne. Tuđe! I da se u njih ne treba petljati!

Smetalo me tada, što su imali potrebu davati plemenite savijete, koji to nisu bili.

Smetalo me i što su oni bez problema komentirali moj izgled, a ja sam trebala pristojno šutjeti, umjesto im reći da gledaju svoja jebena posla. Sada, s vremenskim odmakom, sam svjesna da sam to trebala i napraviti.

Jer zadnje, što u takvom trenutku trebate, jeste da vam kažu:

„Premršava si!“

„Pogledaj se na što ličiš!“

„Anoreksična si!“

„Pojedi nešto!“

„Zar zaista misliš da „takva“, izgledaš dobro?“

Ne zamjeram više. Iako tada jesam! Ne znaju oni bolje!

Drago mi je ako su se nakon toga osjećali pametno, mudro, plemenito.

Drago mi je i ako su se zbog toga osjećali zgodniji, privlačniji i poželjniji.

Ako im je to ojačalo ego, neka.

Za sve vas druge...

...postoji milijun neispričanih priča, koje se kriju iza nasmijanih lica. Postoje nezacijeljeni ožiljci koji se vješto skrivaju. Postoje ljudi kojima od vas treba samo tišina! I vjerujte, neće im biti neugodna! Nekada jednostavno ne trebate savjetovati! Trebate samo ušutjeti! 

S APortala