Možeš i točka

Sve je otišlo u 3 materine, tamo negdje, kad su roditelji odlučili postati prijatelji svojoj djeci. Odrastala sam u vrijeme dok su prijatelji bili djeca iz dvorišta i škole, a roditelji su bili... roditelji. S prijateljima sam igrala skrivača, graničare i nogomet. Preskakala lastik. Radili smo šatore od podrezanih grana stabala. Pravili „puške“, luk i strijele od komada drveta i starog odbačenog konopa. Bili smo ponekad kauboji, ponekad Indijanci. Odrastali! Izlazili po prvi put samostalno na plažu, sladoled ili kino. Poskrivećki se šminkali. Učili smo skupa. Smijali se. Plesali. Išli na tulume, koncerte, gitarijade. Zaljubljivali se. Nekad sretno. Nekad nesretno. Plakali jedni drugima i jedno s drugim. Bili si podrška. Imala sam roditelje koji su mi omogućili da se igram bezbrižno. Da se školujem. Učili su me voziti bicikl. Čitali mi prije spavanja. Vodili u kino. Usađivali vrijednosti. Učili da poštujem starije. Razlikujem dobr

Nije me sram priznati, nedavno sam jednu od najvećih lekcija, naučila od devetogodišnjaka. Kad me je u 10.mjesecu, taj mlađahni zaljubljenik u nogomet, zamolio da ga prebacim u neki drugi klub, mislila sam da se radi o dječjem hiru. Za hirove nemam pretjerano tolerancije. Kad me je to počeo moliti sve češće, pretpostavila sam da je možda ipak nešto više od hira. Poslušala sam njegove argumente. I iako su bili poprilično jaki, nisam htjela biti jedan od onih „overprotective“ roditelja, koji skaču zaštitnički, na svaki dječji treptaj. Objasnila sam mu, da se velike odluke ne donose preko noći. Da ih treba prespavati i dobro o njima razmisliti. A ako nakon Božića i dalje bude htio otići, tata i ja ćemo ga podržati. Prolazili su dani. I mjeseci! Treninge nije propuštao. Niti jedan! Samo kad je bio bolestan. Kad su mu školske obveze dopuštale, išao bi na njih i 2 puta dnevno. Dogodile su se neke pobjede, pokoji poraz, jedan turnir u metropoli i hrpa zajedničkih druženja s „kolegama

Nisi frajer, ako si poklonio ružu. Nisi cool, ako nisi okrenula oči na plišanog medu, koji u krilu ima razglednicu sa srčekima. Da dokažeš koliko si in, moraš naglasiti koliko je Valentinovo out! Amerikanizirani nusprodukt potrošačkog društva. I što više ljudi pljucaju po njemu, ja ga sve više imam poriv obilježiti. Prije petnaestak, dvadeset godina kada su svi, hrlili po srca u raznim oblicima, Valentinovo mi nije bilo toliko zanimljivo. Iako čokolade nikad nisam odbijala. Sada kad su svi nešto anti, ja sam baš odlučila biti za. Ne zato što sam   luda za američkom kulturom, niti zato što posebno volim plišane medvjediće. Čak bih htjela naglasiti, ovim putem, svima koji bi mi, ikad iz bilo kojeg razloga, poželjeli kupiti plišanca, u bilo kojem obliku: ako Boga znate, NEMOJTE! Ali nije li licemjerno pljucati po komercijalizaciji „praznika ljubavi“, a ispod Božićnog bora staviti 50 poklona? Iščuđavati se onima koji se „razbacuju" bombonijerom u obliku srca, a onda orga

Radila sam u telemarketingu. Bila jedna od onih, zbog kojih vam se diže kosa na glavi kad vam se predstave na telefon. Mrzila sam svoj posao. Mrzila sam jutra, jer sam morala ustati i krenuti u ured. Mrzila sam trenutak kad sam trebala dignuti slušalicu i okrenuti vaš broj. Mrzila kad sam se morala predstaviti i reći zašto zovem. Mrzila sam dok sam slušala  vaše psovke s druge strane. Mrzila sam što sam se tako osjećala. A opet sam, svako jutro ustajala i odlazila na posao. Skupila svu pozitivu u sebi i široko se nasmijala prije svakog poziva. Bila sam apsolvent. Ostao mi je samo diplomski, prije kraja. Nisam mogla zamisliti da uzimam novac od svojih, a bila sam ga sposobna sama zaraditi. Ljudi su i tada bježali u veće gradove ili preko granice. Posla nije bilo, a u mom malom gradu, dobivao se, uglavnom preko veze. Ja nisam imala na vidiku, niti jedan drugi. Željela sam ostati tu. Probati! Nadala sam se, još koju godinu i bit će bolje. Ne može vječno tako. Radila sam