Nije me sram priznati, nedavno sam jednu od najvećih lekcija, naučila od
devetogodišnjaka.
Kad me je u 10.mjesecu, taj mlađahni zaljubljenik u nogomet, zamolio da ga prebacim u neki drugi klub, mislila sam da se radi o dječjem hiru. Za hirove nemam pretjerano tolerancije.
Kad me je to počeo moliti sve češće, pretpostavila sam da je možda ipak nešto više od hira. Poslušala sam njegove argumente. I iako su bili poprilično jaki, nisam htjela biti jedan od onih „overprotective“ roditelja, koji skaču zaštitnički, na svaki dječji treptaj. Objasnila sam mu, da se velike odluke ne donose preko noći. Da ih treba prespavati i dobro o njima razmisliti. A ako nakon Božića i dalje bude htio otići, tata i ja ćemo ga podržati.
Prolazili su dani. I mjeseci! Treninge nije propuštao. Niti jedan! Samo kad je bio bolestan. Kad su mu školske obveze dopuštale, išao bi na njih i 2 puta dnevno. Dogodile su se neke pobjede, pokoji poraz, jedan turnir u metropoli i hrpa zajedničkih druženja s „kolegama“ nogometašima.
Bila sam uvjerena da će se predomisliti!
Ali prije 10-ak dana, nakon još jednog „nogometnog rođendana“, ušao je u auto i isti tren upitao kad ćemo ga ispisati. Ni riječi o rođendanu.
Opet sam inzistirala na objašnjenju. Opet mi je argumentirao riječima četrdesetogodišnjaka. Neću sad ulaziti u razloge! To je neka druga, sasvim intimna, naša, priča.
Opet sam mu nabrajala prednosti ostanka i mane odlaska. Opet je na svaki moj argument, imao barem 2 protu argumenata. Djeca, s kojom je trenirao, su govorila da ga u drugom klubu neće registrirati, da neće igrati. Ponavljali su mu to pri svakom susretu.
Mama, nije me briga za utakmice. Ja samo želim biti sretan! Ovdje sam nesretan. Ako me nećete upisati u drugi klub, ja više ne želim trenirati!
I onda sam shvatila da sam pogriješila.
On OBOŽAVA nogomet. Dok čita knjigu, hoda po kući i rola nogometnu loptu! Lopta mu je ispod nogu, dok piše domaću zadaću. Kada gleda film, lopta je na kauču uz njega. Na you tube-u gleda Mbappé i ponavlja videa do iznemoglosti, pokušavajući iskopirati njegove poteze.
Nisam htjela biti jedan od onih zaštitničkih roditelja.
Nikad nisam bila!
Nikad se nisam svađala s tetama u vrtiću.
Ne svađam se s učiteljicom, vjeroučiteljicom, trenerom. Ne „savjetujem“ ih! Ne stojim im „s desna“.Ne govorim im kako da rade svoj posao! Niti ću!
Ne kupujem mu svako sranje koje poželi, jer on MORA biti sretan.
Vjerujem da mora poštovati starije. Da mora imati obveze. Da su škola i obrazovanje bitni. Da je dobro da se bavi sportom zbog zdravlja (dok god ga veseli).
Vjerujem da mnoge svoje male bitke, mora sam voditi. Da mora očvrsnuti, da se mora naučiti izboriti za sebe. Da ne smije odustati na prvoj prepreci. Da mora ustati kad padne, otresti prašinu s koljena i nastaviti dalje.
Ali kada te nešto počne činiti nesretnim, kada prijeti ubiti sav entuzijazam u tebi i ruši ti samopouzdanje, trebaš slušati svoj instinkt i okrenuti stranicu! I nije bitno radi li se o treningu, poslu, vezi prijateljskoj ili ljubavnoj... sasvim je svejedno u kakvom si odnosu. Trebao bi biti sretan. I ne kažem da trebaš bez truda, zatvoriti vrata iza sebe, na prvoj poteškoći. Pokušaj je preskočiti. Popraviti. Daj sve od sebe, da se postojeća situacija promjeni. Budi najbolja verzija sebe! Ali ako i nakon toga ne ide...zatvori ta vrata i kreni dalje! Ne trebaš tražiti krivca. Ni u sebi ni u drugome. Nitko ne mora biti kriv! Ne treba biti zle krvi. Netko će u istoj situaciji, s istim ljudima, na istom mjestu biti sretan. Ali taj isti, možda ne bi bio sretan, tamo gdje ti to jesi. I to je sasvim u redu. Nismo svi jednaki. I dobro je da nismo!
Možda se sve, zaista, događa s razlogom! A razlog za ovo je, da me jedan dječak podsjeti, da nikad nije kasno učiti. Djeca mogu biti savršeni učitelji. Mi odrasli bismo ih trebali usmjeravati, korigirati i dati im savjete. Naše iskustvo im treba biti putokaz! Ali ne smijemo ignorirati njihov instinkt. Ni svoj! Ponekad će griješiti, ali i mi moramo priznati kad pogriješimo.
Najbitnije od svega je da ne trebaš biti nesretan, samo zato što si se ušuškao na mjestu, na kojem se trenutno nalaziš. Jer je tako lakše. Jer ne znaš što te negdje drugdje čeka ili zato što je „svugdje isto“. Trebaš pokušati i kad te je strah! Vjerovati u nove početke. Nikad se ne smiješ prestati nadati, da možeš i da hoćeš biti sretan! Ako ne sada i na ovom mjestu s ovim ljudima, onda možda sutra, negdje drugdje s nekim drugim. Ali ako nisi spreman pokušati, nećeš nikada otkriti!
A ti mladiću, ako ikad ovo budeš čitao, hvala ti što si me na to podsjetio!
Kad me je u 10.mjesecu, taj mlađahni zaljubljenik u nogomet, zamolio da ga prebacim u neki drugi klub, mislila sam da se radi o dječjem hiru. Za hirove nemam pretjerano tolerancije.
Kad me je to počeo moliti sve češće, pretpostavila sam da je možda ipak nešto više od hira. Poslušala sam njegove argumente. I iako su bili poprilično jaki, nisam htjela biti jedan od onih „overprotective“ roditelja, koji skaču zaštitnički, na svaki dječji treptaj. Objasnila sam mu, da se velike odluke ne donose preko noći. Da ih treba prespavati i dobro o njima razmisliti. A ako nakon Božića i dalje bude htio otići, tata i ja ćemo ga podržati.
Prolazili su dani. I mjeseci! Treninge nije propuštao. Niti jedan! Samo kad je bio bolestan. Kad su mu školske obveze dopuštale, išao bi na njih i 2 puta dnevno. Dogodile su se neke pobjede, pokoji poraz, jedan turnir u metropoli i hrpa zajedničkih druženja s „kolegama“ nogometašima.
Bila sam uvjerena da će se predomisliti!
Ali prije 10-ak dana, nakon još jednog „nogometnog rođendana“, ušao je u auto i isti tren upitao kad ćemo ga ispisati. Ni riječi o rođendanu.
Opet sam inzistirala na objašnjenju. Opet mi je argumentirao riječima četrdesetogodišnjaka. Neću sad ulaziti u razloge! To je neka druga, sasvim intimna, naša, priča.
Opet sam mu nabrajala prednosti ostanka i mane odlaska. Opet je na svaki moj argument, imao barem 2 protu argumenata. Djeca, s kojom je trenirao, su govorila da ga u drugom klubu neće registrirati, da neće igrati. Ponavljali su mu to pri svakom susretu.
Mama, nije me briga za utakmice. Ja samo želim biti sretan! Ovdje sam nesretan. Ako me nećete upisati u drugi klub, ja više ne želim trenirati!
I onda sam shvatila da sam pogriješila.
On OBOŽAVA nogomet. Dok čita knjigu, hoda po kući i rola nogometnu loptu! Lopta mu je ispod nogu, dok piše domaću zadaću. Kada gleda film, lopta je na kauču uz njega. Na you tube-u gleda Mbappé i ponavlja videa do iznemoglosti, pokušavajući iskopirati njegove poteze.
Nisam htjela biti jedan od onih zaštitničkih roditelja.
Nikad nisam bila!
Nikad se nisam svađala s tetama u vrtiću.
Ne svađam se s učiteljicom, vjeroučiteljicom, trenerom. Ne „savjetujem“ ih! Ne stojim im „s desna“.Ne govorim im kako da rade svoj posao! Niti ću!
Ne kupujem mu svako sranje koje poželi, jer on MORA biti sretan.
Vjerujem da mora poštovati starije. Da mora imati obveze. Da su škola i obrazovanje bitni. Da je dobro da se bavi sportom zbog zdravlja (dok god ga veseli).
Vjerujem da mnoge svoje male bitke, mora sam voditi. Da mora očvrsnuti, da se mora naučiti izboriti za sebe. Da ne smije odustati na prvoj prepreci. Da mora ustati kad padne, otresti prašinu s koljena i nastaviti dalje.
Ali kada te nešto počne činiti nesretnim, kada prijeti ubiti sav entuzijazam u tebi i ruši ti samopouzdanje, trebaš slušati svoj instinkt i okrenuti stranicu! I nije bitno radi li se o treningu, poslu, vezi prijateljskoj ili ljubavnoj... sasvim je svejedno u kakvom si odnosu. Trebao bi biti sretan. I ne kažem da trebaš bez truda, zatvoriti vrata iza sebe, na prvoj poteškoći. Pokušaj je preskočiti. Popraviti. Daj sve od sebe, da se postojeća situacija promjeni. Budi najbolja verzija sebe! Ali ako i nakon toga ne ide...zatvori ta vrata i kreni dalje! Ne trebaš tražiti krivca. Ni u sebi ni u drugome. Nitko ne mora biti kriv! Ne treba biti zle krvi. Netko će u istoj situaciji, s istim ljudima, na istom mjestu biti sretan. Ali taj isti, možda ne bi bio sretan, tamo gdje ti to jesi. I to je sasvim u redu. Nismo svi jednaki. I dobro je da nismo!
Možda se sve, zaista, događa s razlogom! A razlog za ovo je, da me jedan dječak podsjeti, da nikad nije kasno učiti. Djeca mogu biti savršeni učitelji. Mi odrasli bismo ih trebali usmjeravati, korigirati i dati im savjete. Naše iskustvo im treba biti putokaz! Ali ne smijemo ignorirati njihov instinkt. Ni svoj! Ponekad će griješiti, ali i mi moramo priznati kad pogriješimo.
Najbitnije od svega je da ne trebaš biti nesretan, samo zato što si se ušuškao na mjestu, na kojem se trenutno nalaziš. Jer je tako lakše. Jer ne znaš što te negdje drugdje čeka ili zato što je „svugdje isto“. Trebaš pokušati i kad te je strah! Vjerovati u nove početke. Nikad se ne smiješ prestati nadati, da možeš i da hoćeš biti sretan! Ako ne sada i na ovom mjestu s ovim ljudima, onda možda sutra, negdje drugdje s nekim drugim. Ali ako nisi spreman pokušati, nećeš nikada otkriti!
A ti mladiću, ako ikad ovo budeš čitao, hvala ti što si me na to podsjetio!
Za
nove početke!
Primjedbe
Objavi komentar