Možeš i točka

  Nisam sanjala da bude visok i crn. Da ima plave oči, tamnu put. Sanjala sam da mu tečem kroz žile. Prema srcu mu se penjem i ljubavlju ga hranim. Sanjala sam da me voli, takvu kakva jesam. Da ne traži da se mijenjam. Da me prihvati! Tvrdoglavu, upornu, stidljivu, lomljivu, odlučnu, svadljivu, umornu. Ranjivu. Sanjala sam da me zaljubljeno gleda i u večernjoj haljini i u pidžami. Sa savršenom frizurom. S izrastom. Nepočešljanu! Sanjala sam da, pred njim, ja mogu biti ja. Bez maske. Bez glume. Filtera i šminke. Savršeno nesavršena. Prema njemu uvijek otvorena. Da se zato što je takav... u bolju mijenjam! Sanjala sam, kako prihvaćam svaki i najmanji djelić njega. Kako ga i onda kad se ljutim na njega, jednako volim. Sanjala sam, kako prepoznaje sanjara u meni, koji vjeruje da može mijenjati svijet. Kako ga to veseli. Kako tu moju ludost, za boljim svijetom dijeli. Sanjala sam da u meni prepoznaje, onu u koju se davno nekad, zaljubio.   Zbog koje je, svaku drugu klupicu

Ako smo mi Hrvati u čemu dosljedni, onda su to krajnosti;  “’41., ’91. ”,“veliki i mali Hrvati”, “ustaše i partizani”... I evo nas... Ušli smo, končno, u novu eru. Prešli na sljedeći nivo. Otišli, prvi put, u korak sa svijetom: Karantena za/protiv, maske pomažu/štete, krenulo od šišmiša/pušteno iz laboratorija, prijavljivanje susjeda da /ne (u tome bar imamo iskustva)... A oni suprotnog mišljenja su zatucani, neodgovorni, izmanipulirani, skloni teorijama zavjere ili se prave pametni. I opet smo otišli u krajnost, a istina je možda na obje strane. Nije nužno zatucana i glupa seljačina, netko tko razmišlja o “nuspojavama” zatvaranja, o otkazima i ekonomskim posljedicama. Možda taj kome se rugaš, uopće nije površan i ne plače zbog kave ili zbog vlasnika ugostiteljskog objekta, osobno. Možda plače, jer gleda iza svega toga. Jer slika je uvijek šira. Postoji cijeli lanac proizvođača koji opskrbljuju objekte u kojima se, između ostalog, poslužuje i kava. Vinari, proizvođači raz

  Možda se nikada nisam toliko veselila kraju godine, kao ove klaustrofobične 2020. Možda nikad više nisam, od ove godine, iščekivala da začujem patetični Wham na radiju i da se George Michael tugaljivo prisjeti prošlog Božića.    Treba mi blještavila, šljokica, zvjezdica i mirisa cimeta. Ružnih božićnih džempera i sobova na pidžamama. Pufastih papuča i zlatnih zvončića. Treba mi čarolije. Treba mi nada u bajke. Treba mi onaj Djed mraz iz Coca Coline reklame, maraton jeftinih božićnih filmova. Hrpa crveno-zelene boje i božićnih pjesama. Treba mi odmak od godine loših vijesti! Odmak od bolesti, panike, otkaza, recesije i neizvjesne budućnosti. Odmak od “novog normalnog” (“novo normalno”, nikada neće biti normalno). Treba mi odmak od onih “koji su uvijek u pravu”. Onih koji o svemu, sve znaju najbolje! Od prepucavanja po mrežama i bitki bez pobjednika. Od zatucanih i izmanipuliranih. Od onih koji upiru u sve druge (a sebe ne vide). Od egoističnih i neodgovornih! Treba mi o