Možeš i točka

Jučer sam sinu dala sitniš koji mi je prodavačica vratila, nakon plaćanja računa. Imamo ga običaj ostaviti barbi koji ispred vrata trgovine prodaje novine za beskućnike. Novine ne uzmemo uvijek. Sitniš se trudimo dati kad god imamo priliku. I uglavnom mu ga da moj sin. Barba nas već zna. Popričamo malo o treningu, odigranim nogometnim utakmicama. Onim nadolazećim. Pohvalimo se prvim mjestom  na tablici! On junioru obavezno kaže da liči na Rakitića i ako bude uporan da će biti i dobar kao Rakitić. Zahvali mu i zahvali mami. Tako je otprilike bilo i jučer! Dok sam stavljala stvari  u prtljažnik, sin mi je rekao: "Mama ja volim pomagati ljudima!" Huuh! Ponos! Ali i tuga! Zbog ovakvih scena. Danas smo se odlučili pomoći i maloj Mili! Priču zasigurno znate! Mala dvogodišnja lavica, treba pomoć za liječenje u Americi. Junior je rekao da ne treba čokoladu, ali njoj treba karta za Ameriku! Uplatili smo koliko smo mogli! Nije puno, ali je od srca! Juniorova ekipa je dan

Evo me u oblacima! I kada to kažem, ne mislim onako figurativno “u oblacima“. Mislim, evo me doslovno u oblacima. Vraćam se kući sa službenog   puta. Volim iskoristiti tih nekoliko sati u zrakoplovu za čitanje ili pisanje. Kada sam započela, htjela sam ustvari pisati o sasvim jednoj drugoj temi. U skladu s oblacima oko mene. Misli su, ipak, krenule u drugom smjeru! Neposredno pred moj službeni put, nizale su se loše vijesti jedna za drugom! Bili smo svjedoci tragičnih događaja na Novom Zelandu. Šokirali se smrću studentice čije je tijelo 19 godina bilo skriveno u škrinji. U nevjerici čitali o ocu koji je bacio djecu s kata kuće. Na vijestima ubojstava, pljačke i korumpirani političari. U ovom trenutku je toliko negativnosti u svijetu. Otvorene mržnje i svakodnevnih tragedija! I kao da nema dovoljno zla oko nas sve je više ljudi s nultom tolerancijom na različito. Bez poštovanja prema drukčijem. Gledam ljude koji mrze druge ljude zbog vjere. Kakve li iron

Danas me je moj osmogodišnjak pitao jesam li   išla u školu za roditelje. Zbunjeno sam ga pogledala, s nekoliko upitnika koji su lebdjeli iznad glave. Moram priznati da me je na trenutak uplašilo njegovo moguće objašnjenje. Uzvratio je pogled, onako cijeli ozbiljan, i rekao: "Ti si tako dobra mama, sigurno si to morala negdje naučiti!" Na stranu sad koliko sam se osjećala polaskano, ono o čemu sam kasnije razmišljala je ta dječja logika! Ako si u nečemu dobar, to si zasigurno negdje morao učiti! Ništa ne pada s neba, zar ne? Za velike rezultate moramo dati sve od sebe. Zašto onda zaboravimo tu dječju logiku kad odrastemo? Odrasli će, u većini slučajeva, radije tražiti izgovore   za loš život, nego raditi na sebi! Koliko puta ste čuli nekoga ili čak i sami rekli, da nešto ne možete učiniti jer niste na dovoljno utjecajnoj poziciji? Ili ste nedovoljno plaćeni? Ili nemate podršku kolega? Ili vas suprug (supruga), djeca... okolina ne razumje? Ili je svijet neprave

Većina nas je sklona idealizirati neka prošla vremena. Posebno školska. Sve je tada bilo bolje, ljepše, ukusnije! Mnogi bi pristali sjesti u vremeplov i isti tren otputovati u 1995.godinu.   Ali je li bilo baš sve tako savršeno? Jesu li tadašnji problemi bili manji, zato što zaista jesu bili „mali“ ili zato što ih sada gledamo iz druge perspektive? Pokazujemo li da smo sada ozbiljniji, odrasliji zato što ispit iz fizike uspoređujemo s plaćanjem računa na kraju mjeseca? Ili baš suprotno? Možda   tako tješimo sebe jer nam se čini da smo bar nekad bili sretni ili sretniji. Možda se nadamo da ćemo utješiti vlastito dijete, kada ga brinu školski problemi. Vjerujte, neće im biti lakše preskakati vlastite prepreke sada, zato što znaju da ih u budućnosti čekaju veće i češće.   Prije ćete im tako poslati poruku da ih ni vlastiti roditelji ne razumiju. Ako umanjimo svoje tadašnje „tragedije“, možda ćemo im dati pravo da misle kako je njima puno teže nego li je nama bilo. Zato znam, d

Ponekad se pitam koliko smo zapravo napredovali od te davne 1857. Iako su na papiru u većem djelu svijeta, ravnopravne s muškarcima, žene se još uvijek često smatraju manje vrijednima. Nerijetko i od žena samih. Nisam samo jednom čula, da bi netko radije zaposlio muškarca nego ženu. I ne mislim pri tom u situacijama kada muškarac ima bolji životopis ili iskustvo. Čak ne i ako su ravnopravni u navedenom. Da, u "zapadnom", "naprednom" svijetu i žene same bi prije zaposlile muškarca nego ženu. Čak i muškarca lošijih klasifikacija. Jer žena može ostati trudna. Uzimat će bolovanje ako se dijete razboli ili naprosto zato što su žene sklone spletkama i ogovaranju! Iako ništa od navedenog ne mora biti istina. Ja sam, iako žena, rjeđe izbivala s posla od mnogih mojih muških kolega. I vjerujte iako znam velik broj žena sklonih spletkama i ogovaranju, neki muškarci koje sam srela, nadmašili bi žene u tome bez puno truda! Čak i kada dobije posao, žena će teže napredova

  Poznajete onaj tip ljudi koji nema manu? Koji je super truper cool? Nude savjete u rangu susjede s 4.kata koja vam je "gatala" 1993.g., iz šalice kave? Susjeda je doduše obećala 5 iz fizike, a vi ste dobili čistu dvojku. No koga briga! Sigurna sam da poznajete! Isto tako sam sigurna da su oni uvijek u pravu, a vaša verzija ne drži baš vodu. Nude vam svoju istinu i primjere uspjeha iz svog savršenog života. Njihov suprug (supruga), nikada ne ostavi hlače na kauču i nikad ne zagore ručak. Posvađali su se zadnji put prije 12.g oko toga tko će skuhati kavu. Naime, oboje su to htjeli učiniti za onog drugog. Od tada na parne dane kavu kuha ona, na neparne on. Djecu puštaju da se razvijaju bez uputa i ograničenja jer im nije dobro nametati pravila. Djeca su im super poslušna, nikad ne rade probleme i vole sve oko sebe. Oni su roditelji, kakve svi prijatelji njihove djece žele. Na poslu briljiraju i bez njih se ne može. Ako odu sve će propasti. Nezamjenjivi su prija