Sjećam se, dok sam bila poprilično
mala, kako mi je mama svaku večer pred spavanje, imala običaj čitati! Nisam još
išla u školu kada su me moji odveli, u tada jedinu knjižnicu u mom gradu. Znate
kako neka djeca spuste vilicu do poda, u trgovini igračaka? E baš takva sam ja
bila taj dan u knjižnici. Nikada ranije nisam vidjela toliko knjiga na jednom
mjestu. Oduševljenje! Euforija!
Više od trideset i pet godina, nakon mog prvog posjeta knjižnici, u
Gdanjsku, u Poljskoj, svećenici pale „okultne“ knjige i predmete! Drže
propovijed dok u plamenu nestaju knjige drugih religija, one koje
"promoviraju"“ idolopoklonstvo“ i“ vještičarenje“. Uz njih stoje
ministranti. Tek nešto stariji nego li sam ja bila kada sam prvi put ušla u
knjižnicu! Kao što sam ja uživala u mirisu knjiga i od uzbuđenja nisam znala
koju prvu odabrati, oni su upijali miris pepela gorućih korica
"nepodobnih" autora. Gorjela je tako poganska Hallo Kitty, magijski
Harry Potter, serijal Sumrak, knjige indijskog „gurua“ Oshoa... htjeli su upozoriti župljane na loš
utjecaj okultnog.
Nisam sociolog, niti psiholog.
Bilo bi neumjesno od mene da rezolutno tvrdim, kako određena knjiga ne može imati štetan utjecaj na čitatelja.
Ono što mogu i smijem, jeste prenijeti vlastito iskustvo!
Vjerujem da je to što mi je mama
čitala već od najranije dobi, imalo velik utjecaj da u budućnosti čitam sve
više i više. Sada kada sam i sama mama, vjerno slijedim njezin primjer!
Mogu li nas knjige zaraziti
svojim sadržajem? Svakako! Hoćemo li zbog toga nužno slijediti trag glavnih
likova? Postati ovisnici, magi, ubojice ili ne daj Bože štovatelji neke druge,
„krive“ religije?
To što sam vrlo rano pročitala
"Mi djeca s kolodvora Zoo"; nije me potaknulo da probam heroin. Priču
o dvanaestogodišnjoj Christiani koja je hašiš počela pušiti u klubu Evangelističkog
centra, a godinu kasnije je već bila na heroinu, ste vjerojatno svi čitali. Za
mene je bila edukativnija od svih kvazi radionica u školi, na tu temu! Toliko
brutalno iskrena, da me je uvjerila kako
nikada, baš nikada neću probati takvo što.
I Trainspotting sam čitala puno
prije slavne ekranizacije! Koliko god je
Welsh pokušao ozbiljnu temu i ovisnost Rentona, Sick Boy-a i Spuda, opisati uz dozu humora,
najupečatljivije i najslikovitije iz obje knjige, ostale su mi scene pokušaja
odvikavanja. Svaka napisana riječ je boljela. Prolazila sam agoniju zajedno s
njima! I neću reći da mi zbog ove dvije knjige, nije palo na pamet „probati“.
Ali da sam tako odlučila i zbog njih, svakako!
Ili da odemo na malo
"lakše" štivo. Kada sam čitala Hobita i Gospodara prstenova, nisam
poželjela postati Sauronov sljedbenik i baviti se crnom magijom. Naučila sam da
koliko god naizgled "mali" bio, ne smiješ odustati! I onda kad se
protiv tebe urote sve sile Međuzemlja, možeš izaći kao pobjednik! Ako si ustrajan!
Osho Indijski profesor
filozofije... gorio je tamo, u Gdanjsku. Popularizirali su ga suvremeni „gurui“
i razni Life coach-ovi. Vjerojatno svakodnevno, a da niste toga ni svjesni,
nailazite na članke, samoprozvanih motivatora koji se temelje na njegovim
učenjima. „Sreća se krije u tebi, prestanite ugađati drugima, živi ovdje i sada, osjeti ljepotu sadašnjeg
trenutka, budi hrabar otisni se u nepoznato...“ i u tome zaista nema ništa
loše. Ali vjerojatno je baš činjenica da se njegovo učenje toliko
iskomercijaliziralo, pridonijelo tome da Osha, gore spomenuti svećenici, dožive
kao prijetnju. Ako se njegovo učenje može sažeti, učio je da je u životu od
nekoliko bitnih elemenata, najvažniji ljubav. Osvještavanje tih elemenata vodi
do unutarnje sreće. Nigdje, međutim, nisam
naišla na riječi koje bi štetno djelovale na mlade kršćane! Na stare još manje!
Mnogima bi čak koristilo da ga pročitaju!
A Harry Potter... prvi put sam ga
čitala na faksu.Tada je naime izašao Kamen mudraca! Nije literatura za budućeg
akademskog građanina, reći ćete. Iskreno, nije me briga što ćete to reći! Ono
što je mene oduševilo, jeste da je J.K.Rowling, mladim generacijama vratila
knjigu u ruku. I zato joj skidam kapu. Moj naklon g-đo Rowling! Nastavci iz
kućne biblioteke, nedavno su u našem domu, ponovno aktualizirani. Uz našeg
osmogodišnjaka. Je li on poželio vještičariti? Nisam primijetila. Ali ono što
jesam primijetila i o tome sam već pisala, jeste da je uz ovu knjigu (i
filmove); njegov osjećaj za empatiju postao još izraženiji. Nije se poistovjetio
Bellatrix Lestrange, Malfoy-evima ili
Voldemortom. Borio se skupa s Harryom, Hermionom i Ronom protiv njih. Zaključio
da je on poput Hermione, jer voli školu! Plakao za Siriusom i Dobbyjem. Teško je ostati imun na suze svog djeteta.
Ali te suze su me još jednom podsjetile kako je empatija jedna od ljepših ljudskih osobina! To osmogodišnje stvorenje iskreno i svim srcem iskazuje osjećaje.
Pokazuje brigu, ljubav i altruizam. Dok god se veseli tuđoj sreći, suosjeća s
tuđom tugom, ne brinem se što mu je knjiga o malom čarobnjaku prirasla srcu!
Svatko u knjigama nađe ono što
želi naći. Ono što nosi u sebi. Onako nekako kao kad procjenjujemo ljude. Ako mislimo da su svi oko nas
zli, lažovi, lopovi, lijenčine ili onda
kada polazimo od pretpostavke da su svi dobri, postoji velika vjerojatnost da ih sudimo po sebi. Knjiga se ne treba
bojati! Iz knjiga sam učila. S njima sam se opuštala. Uz njih sam se
propitivala. Učvršćivala svoje stavove. Rasla! Naravno da mi se nisu svidjele
sve koje sam pročitala u životu. Ali nisam ih zato poželjela isparati ili
spaliti. Ne postoji opravdanje za ovakve Goebbels-ovske metode! Jedan od
Goebbelsovih prvih činova, koje je učinio kao novi ministar, bilo je paljenje
knjiga koje su napisali Židovi ili antinacisti, na Bebelplatzu. A svi znamo do
čega su njegove metode dovele Nisam vjerovala da će se takav čin ikada
ponoviti. 1933. 2019. Déjà-vu! Zar nas povijest nije nečemu naučila? Ne služe
li knjige upravo tome? Učenju!
S APortal-a
Primjedbe
Objavi komentar