Možeš i točka

Kada je imao svega tri godine, moj sin je izjavio kako ne možeš mrziti „hejtera“, jer si onda i ti „hejter“. Ne mogu njemu, pripisati zasluge za izreku. Pokupio ju je iz nekakve serije, koju je u to vrijeme, volio gledati na Nickleodeon -u. Zaboravite na trenutak da je izreka iz loše sinkronizirane dječje serije. Ali to zaista jeste tako. Bez obzira koliko dobri bili, ili mislili da jeste, bez obzira koliko se trudili oko drugih, uvijek će postojati taj netko, tko će vas „hejtati“. Naći će zamjerku i najplemenitijoj gesti. Komentirat će vam barem izgled. Odjeću. Make up! Vaše riječi će se krivo protumačiti. Ako vam „hejter“ želi naći manu, naći će je. Imat ćete „dislike“ na svaki potez i svaku pojavu. Ali to nije niti bitno. Naša reakcija jeste. Ja sam od onih koja je objašnjavala. Argumentima. Rukama i nogama. Vlastitim mišićima, vjetrenjače gurala. Ne budite ja! Ako se zaista radi o „hejteru“, samo ćete se uvaliti u još veći problem. Raspravom, ćete mu dati dovoljno mun

Ima ta neka veza između očeva i kćeri. Ta neka veza, koju vi, koji niste očevi i vi, koji niste kćeri nećete razumjeti. Ovo je priča o očevima, iz kuta jedne kćeri. S pogledom prema dva oca, dvije kćeri. Mom ocu i mom suprugu! I ne znači to, da oni svoje sinove vole manje. Vole ih jednako ludo i odano. Ovo je priča očevima koji su slabi na svoju djecu. Bez obzira na spol. Samo ovaj put, ispričana iz ženskog kuta. O onim očevima koji znaju pokazati emocije. Koji duboko vole. I to kažu! Koji će se valjati   po krevetu i škakljati, dok se ona guši od smijeha. Krivo brojati polja u društvenim igrama, samo da ona pobjedi. Koji će ljuljačku gurati još više i još više, jer ona baš tako voli. Ovo je priča o onima koji će ustati rano i odvesti u vrtić ili školu, iako su radili   do kasno u noć. O onima koji će skuhati njezin najdraži ručak, da je iznenade i onda kad ima 6, 15 ali i 41 g. Iako nakon tridesetog puta, budimo realni, više i nije iznenađenje. Ali on ne odustaje, j

Ne čini li se i vama, kako je ovih dana sreća postala must have? In modni dodatak! Nikada ranije toliko sretnih nas. Nikada ranije, toliko savjeta za sreću. Samo trebate pažljivo slijediti upute! Recept je više manje isti; budite zahvalni za ono što imate, riskirajte, mislite pozitivno... I ima to smisla. Donekle. Dok se ne počne karikirati. Osobno, jesam pobornik toga da dobro otvoriš oči i pogledaš oko sebe. I da istinski budeš zahvalan za ono što imaš, umjesto da konstantno plačeš za onim što nemaš. Ili ako nešto baš žarko želiš, da se trgneš i pokreneš, umjesto da sjediš i žališ sam sebe. Ipak mislim da je u poplavi razno raznih life coach govornika, došlo do karikiranja ili krivog interpretiranja, jedne sasvim plemenite ideje. Čut ćete tako vrlo često ako nisi zadovoljan poslom, mijenjaj ga. Ako ostaješ i nesretan si, sam si kriv. Kad se jedna vrata zatvore, druga se otvore. Čut ćete i kako škola nije bitna. Bitno da je dijete sretno. J...š školu! Čut ćete i da trebate živj

Ne kradite mi subote! Subota ujutro! Gdje sam? Špica? Najnovija haljina i make up? Potraga za fotoreporterom lokalnog portala? Nedjelja? Fancy lounge bar uz more? Polusportska casual kombinacija, koja daje dojam kako se   kao nisam trudila, a zapravo jesam? Noap! Ništa od toga! Subota je rezervirana za ligaške nogometne utakmice više ili manje talentiranih osmogodišnjaka. Nedjelja, za eventualne turnire istih. Znam, sad me mnogi od vas žale. Ali ne trebate! Zaista, ne trebate. Ne bih sve subotnje špice i nedjeljne kave uz more, mijenjala za jednu utakmicu papalina zadarske županijske lige. I ne każem da nije sasvim o.k., popiti kavu na špici. Nabaciti pri tom najcrveniji ruž, koji će zagorčati život konobaru, iz čije šalice ćete tu kavu popiti. Nipošto. I ja ću to učiniti koji put. Kad liga završi. Ali moram priznati da će mi nedostajati vrištanja, smijanja i putovanja s Leonovim, Šimunovim, Lukinim i Lovrinim roditeljima. I nekako me strah da će mi te kave biti dosadnije