Kada je imao svega tri godine, moj sin je izjavio kako ne možeš mrziti „hejtera“, jer si onda i ti „hejter“. Ne mogu njemu, pripisati zasluge za izreku. Pokupio ju je iz nekakve serije, koju je u to vrijeme, volio gledati na Nickleodeon-u.
Zaboravite na trenutak da je izreka iz loše sinkronizirane dječje serije. Ali to zaista jeste tako. Bez obzira koliko dobri bili, ili mislili da jeste, bez obzira koliko se trudili oko drugih, uvijek će postojati taj netko, tko će vas „hejtati“. Naći će zamjerku i najplemenitijoj gesti. Komentirat će vam barem izgled. Odjeću. Make up! Vaše riječi će se krivo protumačiti. Ako vam „hejter“ želi naći manu, naći će je. Imat ćete „dislike“ na svaki potez i svaku pojavu. Ali to nije niti bitno. Naša reakcija jeste.
Ja sam od onih koja je objašnjavala. Argumentima. Rukama i nogama. Vlastitim mišićima, vjetrenjače gurala. Ne budite ja! Ako se zaista radi o „hejteru“, samo ćete se uvaliti u još veći problem. Raspravom, ćete mu dati dovoljno municije za rafalnu paljbu. „Hejter“ je zanimanje. I vjerujte učinit će sve da posao odradi kvalitetno i do kraja.
Imam 41 godinu. Vjerojatno sam proživjela više od polovice života. Sve manje sam spremna, trošiti preostalo vrijeme na borbu s vjetrenjačama. Što bi bila Don Quijote, kada mogu biti Marina. Ako žele biti u pravu, neka budu! Pustim neka konfeti polete. Neka trube zasviraju. Neka se raduju. Neka im bude! Ne želim se trošiti na zle jezike, uzaludne rasprave, srca bez ljubavi. Jednostavno zašutim!
I „poraženo" i „poniženo" u svom kutku svemira, volim one moje. Obitelj. Prijatelje. Onako kako samo „poraženi" znaju. Bez puno buke, pompe i photoshopa. Bez fanfara i vatrometa. Neretuširano i iskreno. Jer oni su ono, što čini život vrijednim življenja.
Nemojte čekati smrt da shvatite kako ste trebali živjeti život, umjesto što ste ispravljali krive Drine! Ja sam ih prestala ispravljati kad sam se suočila sa svojom dijagnozom. Vi možete danas. Umjesto da vraćate istom mjerom i žderete sami sebe, umjesto da pokušavate nekoga uvjeriti u nešto što on ne želi shvatiti, okrenite se svakodnevnim malim stvarima. Budite zahvalni na njima. Budite ljubazni. Što vas košta jedno hvala? Jedan osmjeh? Naljutite se ako treba. Lupite šakom o stol i recite „Dosta“! Najglasnije što možete! Ako treba. Budite tužni kad treba. Ali otpustite! I ne zaboravite sanjati. Živite strastveno i s užitkom. Nećemo još dugo biti ovdje.
S APortala
Zaboravite na trenutak da je izreka iz loše sinkronizirane dječje serije. Ali to zaista jeste tako. Bez obzira koliko dobri bili, ili mislili da jeste, bez obzira koliko se trudili oko drugih, uvijek će postojati taj netko, tko će vas „hejtati“. Naći će zamjerku i najplemenitijoj gesti. Komentirat će vam barem izgled. Odjeću. Make up! Vaše riječi će se krivo protumačiti. Ako vam „hejter“ želi naći manu, naći će je. Imat ćete „dislike“ na svaki potez i svaku pojavu. Ali to nije niti bitno. Naša reakcija jeste.
Ja sam od onih koja je objašnjavala. Argumentima. Rukama i nogama. Vlastitim mišićima, vjetrenjače gurala. Ne budite ja! Ako se zaista radi o „hejteru“, samo ćete se uvaliti u još veći problem. Raspravom, ćete mu dati dovoljno municije za rafalnu paljbu. „Hejter“ je zanimanje. I vjerujte učinit će sve da posao odradi kvalitetno i do kraja.
Imam 41 godinu. Vjerojatno sam proživjela više od polovice života. Sve manje sam spremna, trošiti preostalo vrijeme na borbu s vjetrenjačama. Što bi bila Don Quijote, kada mogu biti Marina. Ako žele biti u pravu, neka budu! Pustim neka konfeti polete. Neka trube zasviraju. Neka se raduju. Neka im bude! Ne želim se trošiti na zle jezike, uzaludne rasprave, srca bez ljubavi. Jednostavno zašutim!
I „poraženo" i „poniženo" u svom kutku svemira, volim one moje. Obitelj. Prijatelje. Onako kako samo „poraženi" znaju. Bez puno buke, pompe i photoshopa. Bez fanfara i vatrometa. Neretuširano i iskreno. Jer oni su ono, što čini život vrijednim življenja.
Nemojte čekati smrt da shvatite kako ste trebali živjeti život, umjesto što ste ispravljali krive Drine! Ja sam ih prestala ispravljati kad sam se suočila sa svojom dijagnozom. Vi možete danas. Umjesto da vraćate istom mjerom i žderete sami sebe, umjesto da pokušavate nekoga uvjeriti u nešto što on ne želi shvatiti, okrenite se svakodnevnim malim stvarima. Budite zahvalni na njima. Budite ljubazni. Što vas košta jedno hvala? Jedan osmjeh? Naljutite se ako treba. Lupite šakom o stol i recite „Dosta“! Najglasnije što možete! Ako treba. Budite tužni kad treba. Ali otpustite! I ne zaboravite sanjati. Živite strastveno i s užitkom. Nećemo još dugo biti ovdje.
S APortala
Primjedbe
Objavi komentar